Take the power back!

"Singlemindedness is all-powerful"
-- Tsunetomo Yamamoto: Hagakure --

Pitanje za sve vas koji pokušavate nešto trenirati, a istovremeno svojim radom zarađujete sa život: ne čini li vam se da vam posao uzima najbolji dio dana? Da vas iscijedi kao krpu, issisa zadnji atom snage iz vas?

Uz moderno "evropsko" vrijeme od 9 do 17h, uz vrijeme koje dnevno gubite na putovanje na posao, uz obaveze prema ljudima oko sebe... Koliko puta ste pomislili kako nije fer da je jedini termin u kojem možete napraviti trening kasno popodne ili navečer kad ste potpuno ispijeni?

Svake zime kad počnem sa ciklusima baze na biciklu i na trčanju ponovi se ista pjesma: mrak, hladnoća tokom tjedna i hladni, kratki dani vikendom. I svakodnevno praćenje prognoze (često psovanje onog tamo Vakule :)), kalkulacije kada očekivati kenjaru od vremena, pa preslagivanje, optimizacije... A uvijek se tu nakalemi umor nagomilan tokom dana, jer treninge tokom tjedna radim uvečer, nakon posla, daleko od idealnih uvjeta. Na svu sreću, u početku su treninzi dovoljni kratki i niskog intenziteta da ovaj nagomilani umor mogu nekako iskompenzirati, ali to je vječita borba iz dana u dan. I tako prva tri mjeseca.

A onda dođe ožujak, sunce me po prvi put pošteno ogrije i ja jedva dočekam da počnem provoditi svoj masterplan - isčupati iz ralja korporacije ono što je moje: najbolji dio dana, kad sam svjež i odmoran. I u par dana uspijevam prilagoditi bioritam novom režimu rada: ustajanje u 5, hrana, pripreme i treninzi od 6.

U rano proljeće je uvijek nezgodno počinjati ovako rano jer su jutra još dosta hladna. Najbolji dio dana bi bilo podne, ali taj luksuz si ne mogu priuštiti. Dobra stvar je što je čovjek otporna i prilagodljiva živina i nakon samo tjedan dana se prilagođavam na ovakav režim bez većih problema.

Trenirati rano ujutro je teško. Teško se natjerati, pogotovo kad ste svjesni da idete u 6 na hladnoću i da vas čeka dug i težak trening. Sve je manje vrtuckanja, sve više zakucavanja pulsa na određenu razinu i šokiranja vlastitog tijela. Nekad vam se baš i ne da klati u 6 ujutro.

Ima dana kad se budim oran i pun poleta, odmornih nogu i dobro motiviran. I minute prolaze kao sekunde, noge slušaju, asfalt ispod mojih kotača samo nestaje dok vozim, teren ispod mojih nogu brzo prolazi dok trčim ususret suncu koje se sprema izaći. I kad napokon izađe i obasja sve oko mene, kad vidim svoju duuuugu sjenu kako me prati i osjetim toplinu kako polako ispunjava moje udove...Osjećaj je fantastičan! Ne postoji ništa prije i ništa poslije, samo taj trenutak. I ja imam kontrolu. Ma kako trening težak bio, imam osjećaj da mogu još jače. Dok držim odabrani tempo, a kilometri ostaju iza mene, osjećaj zadovoljstva raste i raste... Nirvana, zen... Ako sam se i probudio sa nekim glupostima u glavi, mozak se brzo isprazni i očisti od svega lošeg. I dok se poslije spremam za posao, a endrofin mi skače do plafona nakon dobrog treninga, prisjetim se sunčevih zraka koje bude uspavani grad i koje su bile samo moje u to vrijeme... I ne mogu skinuti osmjeh s lica slijedećih sat vremena! :)

Ima dana kad se budim mrtav umoran, prebijen, sa nagomilanim umorom u nogama, iziritiranim nervnim sklopom i onom ubogom bezvoljnošću koja je rezultat pretreniranosti. I znam da u tom trenutku to tako mora biti, ali se ipak mrzim zbog toga. I pogledam što me čeka to jutro i zanebesa mi se. Mrzim takva jutra! Tad se tako prokleto teško natjerati vani. I minute prolaze kao sati, krvavo se trudim držati puls u zoni u kojoj treba bez da svako malo pada dvije zone ispod... A opet... Da moram ovo napraviti nakon posla, ne bih se uspio natjerati ni da izađem iz stana.

Imam sreću da mi je Jarun blizu, pa je ujutro u 6 sati cesta oko jezera moj velodrom. Samo vrane oko mene i, rijetko, pokoji biciklist ili trkač. Bar se ne moram bojati da ću pogoditi nekog u punoj brzini dok se borim sa svojim mozgom koji vrišti da olabavim malo. Imam sreću da su mi Sava i nasip blizu pa mogu birati rutu za trčanje, kombinirati obilazak zagrebačkih mostova i napraviti si dugo trčanje zanimljivim bez da tabanam po asfaltu. Koljena treba čuvati, jer planiram ovako do osamdesete. Minimum! ;)

Jutra su moje vrijeme. Vrijeme kad sam najsvježiji, najodmorniji, najorniji. Pa makar se poslije na poslu skljokao u stolicu i vegetirao ostatak dana... Jutra im ne dam. Makar ustajao u 5h, lijegao u 21h i platio to nedostatkom društvenog života. Za društveni život su vikendi i pokoji dan u tjednu, pod uvjetom da stvar završi do 20h jer nakon toga lagano drijemam stojeći. :) Naizgled sam za njih žrtvovao puno, ali kad se stvari stave u perspektivu, ta žrtva nije ni približno velika kao što se čini pa prvi pogled. Grijeh je iz dana u dan propuštati ljepotu izlaska sunca i ne osjetiti svjež jutarnji zrak u nosnicama. Bilo da vas vode teški treninzi ili tražite prostor i vrijeme za meditaciju ili jednostavno, za razmišljanje, buđenje sunca u rano jutro je najbolje vrijeme.

Ako ste u sličnoj situaciji da vam posao uzima najbolje vrijeme, da ste uvijek umorni i bezvoljni na kasnim treninzima u smiraj dana... Probajte ranojutarnju varijantu. Morat ćete žrtvovati puno, ali garantiram vam da ćete na kraju dobiti puno više. Svako ustajanje prije zore će vam se višestruko isplatiti.

Jutra su najbolji dio dana. Pripadaju samo vama i ne dozvolite nijednoj korporaciji da vam ih uzme! Ja sam svoju sysadmin mantru razbio nečim jačim od sna. A vi? :)