Duhovi prošlosti

Svijet nikada ne stoji. Vrijeme ne stoji. Ljudi se mijenjaju. Stvari su oko nas uvijek u pokretu i nešto se uvijek mijenja. Na dobro, ili na loše, svejedno je. Važno je  biti svjestan da se mijenja.

Svi imamo neku prošlost; dobru ili lošu, svejedno je. Poanta je da je imamo. Svi smo radili i dobre i loše stvari. Na neke smo ponosni, zbog nekih nam je krivo. Koliko je dobrog, a koliko lošeg iza nas, nije bitno.  Bitno je koliko smo naučili iz prošlih grešaka, da li ih ponavljamo ili smo evoluirali. Bitno je da svojim postupcima ne uništavamo ljude oko sebe. Bitno je shvatiti da se svijet mijenja i da se mi mienjamo sa tim svijetom, ma kako mali ti pomaci nekad bili.

Bez obzira na našu prošlost, ono najbitnije je: da li smo pomireni sa svijetom i samim sobom? Možemo li se ponovo pogledati u ogledalo?  Koliko smo iskreni prema sebi? Zavaravamo li se samo da je sve kako treba?

Zavaravati samog sebe je najgori vid obmane jer nikada ne znamo kad se duhovi prošlih vremena mogu vratiti da nas progone. Mogu doći ranije ili kasnije, ali u jednom trenutku ćete se sigurno suočiti s njima. I nema pripreme za taj trenutak. Nema treninga, taktike, bježanja, napadanja... Ono što dolazi nije napad, nije osoba, događaj, scenarij... Ono što dolazi je pitanje... Pitanje bez riječi, probudiće se duboko u vama.. Pitanje, ogromna praznina, beznađe i očaj. Test na kakav se ne možete spremiti. Test na kojem ne možete varati. Test koji vas ruje duboko iznutra. I pred očima će vam se pojaviti svi vrhunci, od euforije, do bezdana apatije. Na kraju će uprijeti prstom sumnje u vas i pokušaće vas slomiti. Tko? Ne osoba, ne neko više biće... Vaša vlastita prošlost će doći da vas baci na koljena.

U tom mračnom trenutku ćete pasti ili ostati na nogama, a ishod te bitke nema veze sa vašom fizičkom niti mentalnom snagom. Na pitanje je odgovor samo jedan: iskrenost. Ili je imate ili ne. Živjeli ste je u međuvremenu ili ste se samo zavaravali.

A kad smijeh probije kroz potok hladnog znoja... Znate da ste prošli, da ste preživjeli... Ovaj put.

Svi imamo svoje demone, samo ih neki ne vide dok nije prekasno. Ja sam uvijek volio gledati. Često sam vidio previše. Često sam zbog toga i stradao. Dugo mi je trebalo da naučim da mogu vidjeti ako žeim, a mogu odlučiti da ne gledam. Mogu vidjeti zatvorenih očiju, mogu ne gledati širom otvorenih. Dugo mi je trebalo da naučim da imam izbor.I da vidjeti detalje koje mnogi ne vide nije prokletstvo. Zakačiti se za svaki od njih jeste.

Svi imamo svoje demone. I uspone i padove. U rukama držimo dobro i loše. I nismo savršeni, nismo apsolutno u pravu, ne zaslužujemo apsolutni mir. Umjetnost nije zavarati ljude oko sebe, to je uvijek bilo lako. Umjetnost nije zavarati samog sebe, to je, na kraju krajeva, nemoguće. Umjetnost je živjeti unatoč svemu, stremiti k boljem, dići se iznad demona koji nas pokušavaju stjerati u blato i koji vrebaju naše slabosti. Umjetnost je živjeti s njima, a biti  iznad njih.

Na kraju krajeva... Oni su samo naš odraz u vodi mutnog jezera...