Nepismenost novog doba

“The machine enslaves, the hand sets free.”
—- Lanza del Vasto --

U svom "modernom" i "civiliziranom" svijetu smo okruženi strojevima. Strojevi nas voze na posao gdje koristimo druge strojeve da bismo zaradili za život. Strojevi računaju koliko novca ćemo dobiti na kraju mjeseca. Strojevi nas filaju informacijama, pripremaju hranu, ubijaju za nas, održavaju nas na životu, dišu kad treba umjesto nas, kose travu, hlade nas i zagrijavaju, stvaraju odjeću, stvaraju druge strojeve koji će nam služiti...

Pitanje je: što mi radimo za to vrijeme? Pa radimo neke pametnije stvari, naravno! Živimo za više ciljeve, evolucijski stremimo ka boljem... A da li je to stvarno tako?

Pretvaramo se u beskorisne nakupine krvi, mesa i gomile sala koje zavaljene u ortopedske stolice gledaju kako nam život prolazi pred očima. Zavaravamo sami sebe da smo intelektualno nadmoćni, da stvaramo ono što strojevi ne mogu, da evoluiramo, da se razvijamo...

U biti propadamo, iz dana u dan, kako fizički, tako i mentalno. Samo gledam oko sebe ljude koji rade posao u toj famoznoj IT struci. Samo ih gledam kako fizički trunu, kako im se tjelesa šire, a snaga u njima kopni. U prirodi ljudskog roda je da ide linijom manjeg otpora. To nam je svima u krvi i neki se protiv toga bore uspješnije od drugih. Koliko god malo fizičkog ili mentalnog rada napravili, u krvi nam je da pokušamo napraviti još manje. Da nam bude ugodnije. I još udobnije. I... Prije nego se snađete, uhvatite se kako vam je napor sagnuti se i zavezati cipele, kako teško dišete nakon obroka, kako se vučete kao stara vreća u kupaonu... Pitanje je samo vremena kad će ljudski rod četveronoške puzati do svojih strojeva koji će ih nositi i živjeti umjesto njih.

Gledajući oko sebe, ne mogu reći da se imamo čime pohvaliti. Fizički smo zakržljali, ali mi se čini da smo još više zaostali mentalno. Čitamo sve manje, pišemo na strojevima, razmišljanja su nam isprekidana kao članci na web portalima - samo naslovi i krupna slova. Nema dubine, nema suštine, nema zaključaka. Samo jeftina zabava za zakržljali mozak.

Možete li danas zamisliti ured bez kompjutera? Možete li zamisliti stan bez kompjutera? Bez portala, facebooka, gmaila, chata... Koliko slobodnog vremena utrošite na nešto što nije vezano uz strojeve? Koliko vremena utrošite na nešto što nije Internet, MaxTV, igraće konzole?

Ono što mene muči već neko vrijeme je činjenica da ne pamtim kad sam zadnji put nešto napisao rukom. Sve što pišem, pišem na stroju, drugi stroj mi to ispisuje na papir. Na ekranu pročitam 95% svih slova koja mi dođu do mozga. Kad sam jednom prilikom trebao rukom ispisati pišljivih par rečenica našao sam se u čudu - prsti me nisu slušali. Slova sam pisao kao pijani trol lijevom nogom. Nakon što sam ih napisao, i sam sam imao problema da pročitam napisano. Shvatio sam strašnu istinu: postajem potpuno nepismen!

Ja, koji sam sebe uvijek držao za iznadprosječno pismeno biće. Da, nepismen. Da mi netko uzme strojeve na kojima radim, ovaj članak bih pisao cijeli dan. Da li bi ga onda itko uspio pročitati, to je opet drugi par rukava.

Zapitao sam sam sebe kad sam zadnji put pročitao neku dobru knjigu, a da nije priručnik za posao (neka ogromna IT kupusara od 1000 strana koja do u detalja opisuje protok tamo nekih bajtova i kontrolnih signala između dva stroja) ili knjiga o treninzima (laktatni pragovi, superkompenzacija, grafovi, brojke, mjerenja, procjene...). Najprecizniji odgovor koji sam sam sebi mogao dati je bio: davno. Jako davno. Možda još za vrijeme studija. Možda su "Buda iz predgrađa" i "Parfem" bile dvije zadnje dobre knjige koje sam pročitao još dok sam bio student. A poslije? Godine prolaze, a između je ostala samo intelektualna praznina.

Potražio sam definiciju nepismenosti i prema wikipediji ona glasi:
"Nepismenost ili analfabetizam je nepoznavanje pisma, neupućenost u vještinu čitanja i pisanja. Kriterij po kojem se neka osoba svrstava u nepismeno stanovništvo različit je od države do države. Negdje se smatra da je nepismena ako ne zna čitati ili pisati, a negdje ako ne zna čitati i pisati. U nekim državama, kao što su Japan, Hong Kong i Gvajana, osoba se smatra nepismenom ako ne posjeduje osnovno obrazovanje."

Navodno je 20% svjetske populacije nepismeno.

Pitam se treba li revidirati tu definiciju i treba li početi misliti na našu djecu. Ako smo mi, koji smo kao djeca odrastali bez kompjutera i koji smo u životu napisali gomile araka papira na ruke (daa, na ruke) došli u situaciju da danas ne možemo iščitati tekst koji pišemo vlastitom rukom, što će se desiti sa novim generacijama koji od prvog dana više koriste tipkovnicu od olovke i papira? Što će se njima dogoditi? I kakva bi gornja slika pismenosti na Zemlji bila nakon redefinicije pojma nepismenosti?

Da li je crni scenarij u kojem postajemo samo digestivni tubus kojeg na životu održavaju strojevi stvarno jako bliska i neminovna budućnost? Imamo li još snage da se trgnemo i skrenemo sa tog puta koji evidentno vodi u evolucijsku propast?

Nemam odgovore na vlastita pitanja. Ne znam kako ćemo završiti. Znam samo da sam se počeo tjerati da čitam. Da stvarno uzmem knjigu i da čitam. Najteže je ponovo početi. Ako je uspijem pročitati do kraja, uzeću olovku i papir. Možda napišem nešto, kao u stara vremena, kad sam se još smatrao pismenom osobom. Možda će netko iza mene moći i pročitati ono što sam napisao. To bi bio uspjeh!

Tijelo sam uspio kultivirati. Imam volju da ga istjeram iz kreveta u 5 ujutro, da radim intervale po žestokoj kiši, da ga gazim nemilosrdno. I sluša me. Stvarno me sluša. Ali um... To tek trebam ponovo savladati. Zakržljao sam. Mogu se samo nadati da još nije prekasno i da se kikiriki od mozga u mojoj glavi još stigne oporaviti od godina zanemarivanja. Jer nekad sam imao velike ciljeve. Još uvijek mi u ladici stoje stare stranice nikad dovršenog romana kojeg sam počeo pisati krajem srednje škole. O da! Imao sam velike ciljeve.

Danas mi se čini da je stvarno velik korak ponovno postati pismen. I otrgnuti se od tolike ovisnosti o strojevima. Jer ako ovako nastavimo... Tko zna... Možda su tvorci Matrixa bili vizionari. Možda zaslužujemo da postanemo bio-gorivo za neke buduće strojeve. Nekad bio čovjek, danas bio-gorivo.