Homo homini lupus

Da se razumijemo, nisam nikakav nostalgičar. Što je bilo, bilo je. Što nije, i neće. Neke stvari se ne mogu vratiti, niti popraviti, niti pogošati. A sjećanja žive s nama ...

Neka sjećanja ostanu duboko potisnuta, pokrivena paučinom vremena, ali jedan naizgled blesav pjesmuljak ih uspije izvući na površinu.

Slike sivih ljudi mi prolaze pred očima i razmišljam.... Potpuno je nebitno pod kojom zastavom i pod kojim parolama su stradali. Toliko je ljudi prošlo kroz moj život, toliko lica kojima sam i imena zaboravio, toliko puteva da im se tragovi gube...

Ali ono što mene fascinira je gdje su svi ti vukovi? Danas, kad mirno idemo na posao, kupujemo hranu u tišini i živimo kao da se nikad ništa nije dogodilo... Gdje su svi ti vukovi?

Vukovi su među nama, vukovi su u nama. Motivi su samo izgovor, rase, vjere, države, pokreti i ideologije su samo izgovor.

Mi smo ti... I krvnici i žrtve, i koljači i poklani... Evolucija za ljudski rod ne vrijedi. Mi ne evoluiramo, naša tehnologija za ubijanje evoluira. Da budemo brži, efikasniji, da svaki slijedeći put nadmašimo sami sebe... I odlično nam ide...

A slike idu ... slike idu ...