Umijeće nepropadanja

"One should make his decisions within the space of seven breaths...
With an intense, fresh and undelaying spirit,
one will make his judgments within the space of seven breaths.
It is a matter of being determined and having the spirit
to break right through to the other side."

-- Yamamoto Tsunetomo: Hagakure

Koliko puta ste znali da nešto morate napraviti, a bili ste preinertni, preslabi ili prelijeni da to napravite? Širok je raspon nedjelovanja: od malih stvari kao što je pranje suđa poslije jela, pa do vrlo ozbiljnih situacija kada ljudi oko vas stradavaju samo zato što je nešto neugodno i bolno napraviti ili vam se jednostavno ne da?

U današnjem društvu kad svatko gleda u svoju točku, svatko gleda samo svoje dupe... U svijetu kad tip gura auto koji mu je stao na cesti potpuno sam, a svi samo obilaze i trube mu da se makne... U svijetu u kojem se svi prave hrabri i jaki, a kad netko u gomili vikne" bomba", ljudi zgaze jedni druge pokušavajući pobjeći.... Svijet u kojem se svi žene jer im je došlo vrijeme, rade djecu jer je za to došlo vrijeme, kupuju stanove jer to tako svi rade, a onda nakon nešto godina varaju žene jer im ustvari i nije tako dobro kako bi trebalo biti...

Živimo u svijetu u kojem se odričemo odgovornosti. Plaćamo da netko drugi na sebe preuzme naše obaveze, rokove, odluke koje su na nama da ih napravimo... Nije ni čudo da postajemo mlitavi paraziti i puzimo sve teže po ovom planetu. Gravitacija nas sve više pritišće, znanje nam je sve pliće, duhom smo sve slabiji.

Linija manjeg otpora. I još manjeg... još manjeg... i manjeg.... m....

Gdje je evolucija? Ja oko sebe vidim samo obrnut proces. Fizičko njihalo s prigušenjem.  Svakim idućim zamahom smo sve slabiji, svakim udahom sve mrtviji, svakim zalogajem hrane sve gladniji...

Idući isključivo za ugodom, ljudi su opasno skrenuli sa evolucijskog puta. Velike civilizacije nisu nastale u područjima koja obiluju resursima, već upravo suprotno - tamo gdje su se itekako morali pomučiti da prežive. Nema izvrsnosti od utapanja u prosjeku. Nema evolucije bez iskoraka u nepoznato. Nema napretka u utapanju u ugodi.

Jačanje uma i tijela se radi svaki dan. Cijeli dan. Cijeli život...

Ako drugi za nas preuzimaju odgovornost, osiguranje, odluke donose u naše ime... Koji je smisao našeg postojanja? Da nam bude ugodno?

Napravite jedan mali pokus: uzmite najobičniju šivaću iglu i ubodite si jagodicu na prstu. Onako, da kapne jedna kapljica. Učinite to polako. Um se buni, to mu nije fino, jel da? :)

Ne propagiram sad fizičko kažnjavanje niti klečanje na kukuruzima. Propadamo iz dana u dan ne čineći toliko malih stvari koje život znače. Male stvari nas čine onim što jesmo. Osobu najbolje upoznate kroz te sitne male stvari: način na koji se smije, na koji pomiče pogled dok govori, gestikulira rukama, kako se rukuje, kako jede...

Interesantno je koliko se o nekome može saznati iz proučavanja ponašanja za stolom... Hranjenje, taj osnovna ljudska potreba... Kad su mi prvi put ukazali na taj detalj, nisam ni slutio da je taj nagon toliko jak da pokazuje o nama više nego što želimo pokazati. Ovdje sam u prvom redu naučio puno o samom sebi, a tek onda o drugima.

Preko ignoriranja malih stvari danas, dolazimo do velikih problema koji će nas udariti u njušku sutra. Da se razumijemo, ja prvi nisam primjer nekog tko je pazio na te male stvari. Ja sam u životu napravio sranja da se može napuniti jedan dobar šleper (i prikolica). Ono što je bitno da sam prestao to raditi. Puno toga sam na sebi uspio promijeniti, a tek sam zagrebao po površini. Toliko toga još ima za napraviti. Da li ću moći? Da li ću stići? Pojma nemam, ali ću svejedno pokušati. Da li me to frustrira? Nikako, to životu daje čar i ljepotu.

Samo zato što nešto možete napraviti, ne znači da biste trebali. Samo zato što nešto možete izbjeći, ne znači da biste smjeli. Ja to jako dobro znam. Problem je što vam nitko ne može te stvari ispričati na način da vas natjera da učinite ono što treba. Kroz sve to trebate proći sami. Ja vam do sutra mogu pričati kakav je to poriv maknuti prst od igle koja prodire u njega, a bol sijevne u glavi puno prije nego kapljica krvi izađe na površinu, ali to vam neće ništa značiti u životu.

Ima puno puteva koji vode do istog cilja. Svatko od nas ima svoj. Nije bitno da je isti kao nečiji drugi. Bitno je jedino da ide u pravom smjeru.

Koji je pravi smjer? To je na vama da pronađete i (ono što je puno teže) ostanete na njemu do kraja.

Zašto sve ovo pišem? Danas sam naletio na scene iz jednog filma koji je meni puno pomogao kad mi je bilo jako teško. Pomogao mi je da satjeram iglu tamo gdje treba i istjeram svoje demone na čistinu gdje ih mogu jasno vidjeti. Ožiljci su tu da nas podsjete na dobro i na loše. Ljudski je pamtiti dobro i ne osvrtati se na loše, ali treba biti svjestan i jednog i drugog. Slobodni ste onog trenutka kad prestanete zamjerati zbog onog što se desilo, i sebi i drugima. Slobodni ste kad bez ustezanja kročite putem koji nije najjednostavniji ni najlagodniji, ali je onaj kojeg ste vi izabrali.

To je vaš put! Jedan u milijun, sami u gomili... Sami?! Kad imate to u sebi, nikad niste sami.