Prstenovanje po službenoj dužnosti

Koja je danas uopće uloga institucije braka? Čim se zove "institucija", to nikako ne može biti dobro. Ne znam nijednu instituciju koja kao takva nije izopačila načela koja proklamira ili je jednostavno u startu pogrešna.

Po nekim podacima se u Hrvatskoj godišnje vjenča 23000 parova. Pristojan broj, jel da? Šteta što nema podataka koliko godišnje imamo premlaćivanja u obitelji, silovanja iza zatvorenih zidova, incesta i pedofilije unutar te "svete" institucije braka. Koliko ih okolo ide i vara žene i muževe? Koliko ih sve to zna a i dalje ostaju u toj instituciji. I koliko će djece odrasti u takvim obiteljima i završiti sa gadnim psihičkim poremećajima.

Od klišeja kao što su brak, muž i žena mi proradi probava. Kad čujem floskule kao što su "moj mužić" ili "moja bolja polovica", dođe mi slabo.

Od zaruka, kao prvog koraka "zapišavanja terena", pa do punog prstenovanja u tzv braku tek je jedan korak. Sam čin "svadbe" neću ni spominjati. Na svadbe sam posebno alergičan. Ako mi se netko hoće zamjeriti, samo nek me na svadbu pozove. Prije bih išao na vlastiti sprovod i imao bih veći osmjeh na licu.

Kako, zašto? Pa, krenimo redom.

Prvo pitanje se postavlja: zašto se ljudi vjenčaju? Iz ljubavi? Da provedu život zajedno? Zato što im je okolina tako diktirala? Zato što je cura ostala trudna? Zbog papira? Zbog roditelja? Sigurnosti? Budućnosti? Šta će selo reći?

Budite iskreni prema sebi samima i odgovorite iskreno: da li je brak ono što je potrebno za ljubav? Da li je prsten na ruci garancija te ljubavi? Tko god vam je prodao tu priču, trebao bi raditi u osiguravajućem društvu. Možda slože i policu osiguranja od nestanka ljubavi. To bi bio posao!

Gledajući ljude oko sebe mogu reći samo jednu stvar: nema garancije! Nema sigurnosti u instituciji braka ili bilo koje druge vrste. Ako dvoje ljudi stvarno veže ljubav, zar im treba komad papira da to garantira? Prstenovi na ruci da to potvrde? Da obrane ženu od nasrtaja napaljenih mužjaka? Da spase muškarca od drugih udavača? Mislite da je njima bitno to što ste vi svoju "bolju polovicu" prstenovali? Da će vas prsten na ruci podsjetiti da ne biste neke stvari trebali željeti ili raditi?

To me nekako previše podsjeća na one koji vješaju ogromne križeve po autima, koji se krste rukama i nogama u restoranu punom ljudi da pokažu kako su vjernici. Čisti show-off. Izvana sjaj i prezentacija. Kako smo mi super par, kako se odlično zabavljamo, kako smo uspješni... A iza četiri zida kosturi po ormarima, suze i modrice, ljubavnici i ljubavnice... Ali prsten je tu da produži agoniju, da podsjeti, pokori... U dobru i u zlu...

Žalosno je samo što je bitnije prema van pokazati kako se ima, kako ste uspješni, kako se volite da se userete, kako sreća kod vas dolazi na instrukcije... Ono što se stvarno dešava se gura pod tepih. To je sramota...

To pokazivanje ko ima veću kitu počinje danom sklapanja tzv braka i cirkusa koji se zove svadba. Na toj manifestaciji se gomila tamo nekih rođaka i prijatelja obuče kao da su pozvani na dodjelu Nobelove nagrade a onda se do ponoći ponapijaju ko guzice, puze po podu izbljuvanih košulja i kravata umočenih u tartar umak dižući u zrak ruke u ritmu narodnjaka. Na takvim manifestacijama se često otvoreno pokazuje i proziva koliko je tko novaca poklonio "mladencima". S jedne strane organizatori pokazuju kako su imućni, kako imaju (nije beg cicija!), a s druge strane s predumišljajem organiziraju svadbu da zarade lovu. To se zove ubijanje dvije muhe jednim udarcem. Stvar odlično funkcionira jer barem 90% uzvanika ima isti ili sličan mentalni sklop i neće si dozvoliti da ih etiketiraju kao cicije i propalice i isprsit će se sa izdašnom svotom novaca makar kod kuće u tišini jeli kiseli kupus ostatak mjeseca.

Nakon tog prvog čina, dolazimo do "moj mužić" i "moja bolja polovica" scenarija. Naravno da nisu svi vjenčani takvi isprazni kromanjonci, ali stvarno malo ljudi znam koji su sretni unatoč tome što su stupili u tzv brak. Nikog ne znam da je uspio vjenčanjem ili štancanjem djece odjednom postati sretan i riješiti svoje probleme. Ako nešto u startu ne ide, stavljanje u okvire neke institucije će napraviti da stvar bude samo gora, nikako bolja.

Okolina je i dalje ta koja dobrim dijelom uvjetuje norme i pravila ponašanja. U pravilu, što je sredina primitivnija, to je institucija braka bitnija. Vezanje, osiguravanje, obilježavanje terena. Kad gledam kako se ljudi ponašaju, mala je razlika između prstenovanja i natpisa na opljačkanim kućama: "Zauzeto, Hrvat".

Ono što je interesantno je koliko ljudi se praktično nesvjesno baci za većinom samo zato jer se to tako radi. I kako u modernom svijetu danas nije "cool" biti tužan i nesretan, svaka naznaka da nešto nije u redu se u startu zatire i skriva. To ide tako daleko da ljudi skrivaju koliko su nesretni od samih sebe i na kraju samo puknu. I onda poslije u crnoj kronici čitamo kako susjedi govore: "Bio je tako miran i povučen čovjek".

Nitko danas nije spreman otvoreno izgubiti, pogotovo ako će to drugi vidjeti. Da drugi vide da je netko nesretan, to je sramota! Sramota je da se nema, da se ne vidi, ne pokaže... Pokazivanjem tih nebitnih materijalnih stvari i isticanjem uspjeha sakriva se ono fundamentalno što nedostaje... Ili je nestalo, ili nikad nije ni postojalo... Ono što se ionako ne može pokazati kao zlatan prsten ili lanac. Mnogi će živote potrošiti jureći krive vrijednosti a umrijet će gladni onog najvažnijeg...

Pogledajte pažljivo ljude oko sebe koji su u braku. Uočite koliko njih će reći da jedva čeka da pobjegne od kuće. Koliko njih će otvoreno trzati na tuđe žene. Slušajte samo kad počnu objašnjavanja: "da, ja sam ženu pustio na onu izložbu, sad ja mogu na utakmicu". Meni to ne liči na ljubav, više na loš poslovni odnos. Da li vam stvarno treba takav život? Prsten, lanac ili kamen oko vrata?

Teško mogu shvatiti zašto bi netko pri čistoj svijesti i zdravoj pameti ušao u takav sado-mazo svijet. U sado-mazo protagonisti više uživaju nego u većini tzv brakova koje sam vidio. Zar vam stvarno u životu treba tako nešto? Ljubav se ne može zacementirati listom papira sa dva svjedoka niti obraniti zlatnim prstenom. Ono što imate branite iz dana u dan i uživajte u svakom danu jer nikad ne znate koliko ih još imate. Svaki je poseban. Svaki je neponovljiv. Svaki tretirajte kao da je zadnji. I nećete pogriješiti.