Digitalizacija duše

Danas sam, nakon puno (stvarno puno) godina ponovo osposobio svoj stari gramofon.

Moj prvi susret sa gramofonom je bio dok sam se još igrao autića u vrtiću, kad sam na sred sobe vidio neke velike kutije i ćaleta koji se češao po glavi gledajući nekakav čudni prospekt. Gramofon je u našu kuću došao jako rano i bio je sa mnom cijelo moje djetinstvo, premda nije bio previše korišten. Problem u Banjaluci je bio pronaći rock i metal ploče koje su mene u nekom trenutku počele zanimati.

Osim toga, nitko od mog društva nije imao gramofon i svi su ganjali one ružne kasete. Ja opet nisam imao pošten kasetofon i eto problema. S vremenom sam nabavio kasetofon, a gramofon je ostao na ono malo ploča što sam uspio nabaviti kao dječak.

Onda je došao rat, pa blackout, pa su se počeli pojavljivati cd-ovi, a kasnije je mp3 pojeo sve.

Tako je bilo sa mnogim stvarima - postale su digitalne. Bombardiranje informacijama, slikama i zvukovima... Sadržaj na dohvat ruke, uvijek tu, uvijek iste kvalitete, ali - nekako fali neki ljudski dodir u svemu tome.

Digitalizacija u audio industriji je donijela puno dobroga. Albumi su se lako kopirali (i krali), kvaliteta je uvijek bila na nivou (sjećate se onih starih snimki sa kaseta sa n-te kopije od kopije koje su zvučale kao da prasići imaju bronhitis?), a meni najbolje svojstvo je bilo - minimiziranje fizičkiog prostora potrebnog za pohranu. Danas na jedan prosječan hard disk stane toliko muzike u mp3 formatu koliko nećete moći preslušati u nekoliko godina neprestanog slušanja. Kako živim u skučenom prostoru, ovo je i više nego dobro svojtsvo.

A ipak... Da li je ta digitalizacija svega i svačega stvarno toliko dobra kako se čini?

Večeras, dok u polumraku pijem neko crno vino i gledam kako se ploča na gramofonu lagano vrti, razmišljam da neke stvari u životu ne bi trebalo zaboraviti. Za sve koji ste ikad skupljali gramofonske ploče: sjetite se onog osjećaja kad vam je ploča prelazila preko prstiju, kad ste udahnuli miris vinila iz papirne ambalaže. Pa onaj trenutak kad se tanjur gramofona zavrtio i igla legla na rub ploče... Ono iščekivanje da pjesma krene...

Pucketavi zvuk koji tehnički ne može biti savršen kao onaj sa cd-a, a opet... Ima u tome nešto tako ljudsko, tako mekano...

Nisam pristaša rituala, ali neke stvari treba čuvati. Gramofonska ploča kao analogni i i nesavršen medij, podložna grebanju i prašini. Gramofon sa svim svojim nesavršenostima: ta kabasta kutija sa previše mehaničkih dijelova o čijoj usklađenosti ovisi zvuk koji čujete...

Upravo ta nesavršenost, te greške, ta krhkost cijelog uređaja daje mu neki poseban čar. Ima nešto ljudsko u toj nesavršenosti, nešto što nas podsjeća na nas same.

Nema instant zadovoljstva. Danas su cijele diskografije velikih bendova nadohvat ruke na nekom od torrent siteova. Uz grooveshark vam ni mp3 ne treba. Milijuni pjesama, albuma, kompilacija, remikseva su nadohvat ruke i potpuno besplatni. Ne morate se čak ni potruditi da ih (ilegalno) downloadate. Instant rješenje.

Upravo to instant zadovoljavanje želja i potreba ubija strast, ubija čar, briše zadovoljstvo sa naših lica. Sve je prejednostavno, sve je banalizirano do krajnjih granica. Nema više nadanja, strepnje, isčekivanja. Poželimo nešto i - klik - evo ga. Isto je i sa filmovima, knjigama, druženjima... Nemamo više vremena družiti se pa silujemo Facebook, Twitter ili neku drugu tzv "socijalnu mrežu" (iskreno, ja ne vidim ništa socijalno u tome) tražeći na krivom mjestu ono što smo davno izgubili.

Ruku na srce, ja bih po svojoj struci trebao gorljivo braniti temelje digitalizacije i veličati njene prednosti. Da, tehnološki smo napredovali. Ne možemo unedogled štampati knjige i porušiti sve šume ovog svijeta. Ne možemo sve znanje svijeta imati ažurirano i dostupno u papirnom obliku.

Ipak... Neke stvari se ne smiju digitalizirati. Kako digitalizirati ljubav? Prijateljstvo? Strast? Želje? Osjećaje?

Zbog sve te silne digitalizacije i ekspanzije industrije jeftine zabave postali smo tako bezosjećajni, plitki i bezvrijedni. Kopije, klonovi, ljušture. Samo lijepe slike, a unutra - ništa. Čip i malo logike.

Evo i ovaj web site, koji kao predstavlja zadnjih 6 godina mog digitalnog života je gomila čipova i magnetnih zapisa na nekoj mašini preko Velike Bare i kad ne platim uslugu hostinga, ugasit će sve ovo u trenu. Ništa neće ostati, ni elektron na elektronu.

Da li je to sve što ja predstavljam? Iskreno se nadam da nije. A opet... Lako je skrenuti s puta, zglajzati u digitaliju, Facebook, glumiti socijalno biće daleko od drugih bića, sakriven iza internet linka i velikog ekrana. Lako je zavarati se kako ti je super, kako živiš punim plućima, kako imaš život, a u biti - nemaš ništa. Kad nestane struje, ostajemo sami. Kad padne Facebook servis, hvatamo se za svoje "socijalne" živote i jadikujemo.

Ne možemo digitalizirati osjećaje, prijatelje, voljenu osobu. Ne možemo ih često ni vidjeti kako bismo htjeli - instant metodom, klikom miša, pokretom ruke. A i kad bi mogli... Zar bi nas to zadovoljilo? Zar bi to bila ljudskost? Da smo savršeni i nepogrešivi, zar bi to bila ljudskost? Da smo digitalni, klonirani, svi isti... Zar je to ljudskost?

Ja ne želim zaboraviti miris kruha iz pekare jer mi je lakše klikom miša naručiti dostavu hrane na kućni prag. Ne želim život baziran na Facebooku i 1000 instant virtualnih prijatelja. Ne želim zaboraviti kako je to čekati na željezničkom kolodvoru nekog koga nisi vidio tako dugo da si mu zaboravio boju glasa. I onaj osjećaj istovremene sreće i tuge kad čuješ taj glas... Kad provedeš sa prijateljem dan kakav nisi otkako ste bili balavurdija. I svo ono ushićenje, isčekivanje, trema i zebnja što ćeš naći u tom susretu... Sve je to u paketu. Nema instant rješenja.

To se pamti, ne status na Facebooku.

Ne želim se probuditi sam jer sam živio u mislima i time otjerao sve od sebe. Ljude do kojih mi je stalo više od bilo čega. Šta će mi onda digitalno socijalno društvo kad u moja četiri zida nema ničega osim internet konekcije i velikog ekrana.

Želim pamtiti sitnice, one nesavršene stvari koje život čine sočnim, osmjeh punim, a suze itekako stvarnima.

Ne želim biti klon, jedan od milijardu. Svi isti. Lutke iz virtualnih izloga web browsera.

Neke stvari se ne smiju digitalizirati. Do nekih osjećaja se dolazi samo na teži način. U krvi nam je da ionako ne cijenimo stvari koje dobijamo kao na dlanu. Preglupi smo i često shvatimo što smo imali tek kad to izgubimo.

Ipak, to nas čini ljudima. Griješimo, nismo savršeni, nismo bez bugova, ali imamo jednu veliku prednost pred svim digitalnim - mijenjamo se. Sa svim svojim manama, i dalje smo puniji od bilo koje digitalne projekcije jer se mijenjamo iz dana u dan. Zbog nas se svijet mijenja.

To nas čini ljudima. To je ona ljudskost koju digitalizacija nikad neće moći dostići.

Da se vratim na početak... Ploča ima dvije strane. Podložna je grebanju. Treba je čistiti. Zvuk je pucketaviji nego u digitaliji. Sva digitalna izdanja ovog svijeta su nam na dlanu jednim klikom miša, a opet... Jedna ploča koju moramo i okretati da čujemo sve što nudi, i dalje daje ono nešto što se ne moće digitalizirati.

U svojoj nesavršenosti nas podsjeća na nas same. Ostavlja trag ljudskosti.

Ja nisam Dorian Grey. Niti želim jednog dana naići na još jednog koji izgleda kao ja, misli, kao ja, miriše kao ja... Ja sam nesavršen, analogan, pun mana... A opet imam ono što nijedna digitalizacija ne može kopirati - zrno ljudskosti.