Prokleto tlo

Vjerujete li u prokletstva? Ni ja. Samo to ne znači da nisu tu.

Vjerujete li u prokleto tlo? Ni ja. Ali to ne znači da nisam hodao po njemu.

Mislite da su proklete kuće plod mašte tamo nekih labilnih ljudi? I ja. Ali to i dalje ne znači da nisam jednom davno živio u njoj.

...

Ovo ljeto se nešto dogodilo. Nešto tužno. Nešto toliko daleko da je proletjelo pored mene kao list na vjetru, a opet, nešto što je u stanju povući me nazad u neko daleko crno doba.

Unaprijed se ispričavam ako ću biti nesuvisao, ako ću vas uznemiriti ili uzrokovati bilo kakve crne misli. To mi nije namjera. Htio bih samo nešto reći...

Petnaest dugih godina je prošlo. Jedan drugi život, drugi svijet, tunel bez svjetla, crni dani i olujne noći... Davno je to bilo kad sam vidio samo crno, ponekad malo sivo... Uglavnom crno. Davno je to bilo kad...

A nešto se dogodilo ovo ljeto. I trebao sam ponovo otići na to mjesto. Tamo gdje nisam ušao petnaest dugih godina...

Mislite da su prokleta mjesta puna jezivih prizora, stranih sjena, tuđih zvukova, mačaka koje zavijaju ko mala djeca...? Da negdje u kutu čuči Freddy Kruger sa pizzom od ljudskih iznutrica? Da je sve tako jednostavno?

Jedno onako iskreno pitanje: plaše li vas stvari koje se dese, a ne bi se smjele desiti u racionalnom svijetu? Kad se nešto pomjeri što se ne bi smjelo moći micati, da li vas to  užasne? Naljuti? Razbjesni? Okameni od straha?

Možete svjesno glumiti macho-mana, ali podsvijest je gadna stvar. Podsvijest ne možete tako lako prevariti. Možete se junačiti i hrabriti, ali podsvijest je ta koja diktira stvarni ishod u takvim situacijama. Lakmus test: imate li ikad noćne more? Sanjate li demone, stolice koje se vrte po stropu? Da li vas to plaši ili ste jednostavni bijesni? U snu se ne možete svjesno junačiti. Tamo caruje podsvijest.

Zašto sve ovo govorim? Zato što prokleto tlo nije staro indijansko groblje. Prokleto tlo je ono koje je takvim napravila vaša krv, vaši preci, godine loših stvari, loših djela, loših i tužnih događaja. A ja sam vidio puno toga...

Kad nakon toliko godina stanete nogom na to mjesto i kad sa svakim satom koji ste tamo osjetite kako vas sve više proždire, ne možete biti bijesni. Ne možete biti ljuti.... Dok lunjate po starim hodnicima, sjetite se svega i obuzme vas - tuga. Sjeta....

Ne možete promijeniti što se desilo, ne možete promijeniti ljude kojih više odavno nema. A htjeli biste. Ne možete vratiti sunce na to mjesto. A htjeli biste.

I znate da tu ne smijete ostati, da to mjesto uništava, polako, ali sigurno. I ni svijest, ni podsvijest vas od tog ne mogu obraniti. Nevjerojatno je uopće kako je itko mogao godinama tu biti i preživjeti da priča o tome...

Kao radioaktivna zona. Vi ste Geigerov brojač i osjetite kako pulsira u vama. Alarm zvoni, ne smijete tu ostati.

Dok vam suze teku zbog toliko ružnih stvari koje su se desile a nisu trebale... Ne možete mrziti, ne možete biti bijesni... To je vaša krv... To je prokleto tlo i vi ste na njemu potpuno nemoćni... To mjesto, ogromno pojačalo mržnje, zavisti, bijesa... Svaka vaša loša misao tu je 100 puta jača i odbijajući se od zidove postaje sa svakom refleksijom sve veća i teža za kontrolirati...

Jedino samilost, jedino ona iskra dobrote koju nosite u sebi vas čuva od onog što je oko vas. I ta iskra svijetli u toj tmini kao najjače sunce. Ta iskra vam govori gdje je izlaz. Samilost da oprostite za sve ružno što se desilo, a dobrota da spasite sebe i odete od tamo sa ljubavlju u srcu, ne noseći sjeme zla.

I brišete suze izlazeći van. Radite ono što se mora napraviti, radite ono što možete. Ne možete dići kletvu jer nije na vama da je dignete. Možete izaći iz kruga i stati na sunce. Nasmijati se jer je sunčan dan i grije vam lice.

Samo onaj ko je vidio potpunu tamu može stvarno cijeniti strune svjetla... Na svakom od nas je da otrkrije strune svjetla u svom životu i pruži ruku prema njima...

"Hatred does not cease by hatred, but only by love; this is the eternal rule."
-- Buddha