Pas, mačka... vuk

"Ako pozoveš jednog vuka, pozvao si cijeli čopor"
-- bugarska narodna

Priča o ljudima i životinjama u ljudima

Na rubu sela, kod starog farmera su živjela dva psa: crni i sivi. Znali su se od malih nogu. Zajedno su trčali prvi put kroz gustu travu, padali na njuškice po grubim oranicama, zajedno su bježali od seoskog pijetla, zajedno ga naganjali kad su bili veći...

Bili su nerazdvojni njih dvojica; crni i sivi. Svijet je bio njihov. Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće, ljeto... Zajedno su rasli, čuvali jedan drugoga od svega što bi moglo pasti na njih. Izrasli su u mlade i jake pse.

Tu i tamo su navraćali seoski džukci jer su čuli o sva nerazdvojna druga i pokušavali ih omesti, odvući svakog na svoju stranu. Dolazili su i odlazili podvijena repa. Ni crni, ni sivi se nisu dali omesti. Ispraćali su ih sve sa zvonkim lajanjem i hihotom. Oni su imali svijet pod nogama.

Vrijeme je prolazilo, farma je postala premala za njihove apetite. Odlazili su sve dublje i dublje, obilazili su druga sela, izbivali i vraćali se... Farmer ih je već nekoliko puta bio otpisao misleći da ih je pregazio neki auto, da ih je netko ucmekao zbog komada ukradene slanine sa tavana... Ali oni su se uvijek vraćali, ponekad prašnjavi od pijeska sa puteva, ponekad blatnjavi od mokrih livada... Ali uvijek su se vraćali i bili su jaki, jači, nerazdvojni, neustrašivi. Oni su oblikovali svijet kako su htjeli. Svoj svijet... I bili su nezaustavljivi... Jedino nisu zalazili u tamnu šumu iza livada. Pričalo se da tamo žive zvijeri koje jedu male pse za doručak. Bili su pametni i nisu tamo išli. Ionako je bilo cijelo čudo livada i zaselaka koje je trebalo obići.

Jednog dana se, međutim, nešto desilo... Sivi pas je ugledao farmerovu bijelu mačku. Nikad prije nije vidio takvu mačku. Obično su ga se mačke klonile i on se klonio njih - nije vjerovao mačkama. Mačke nisu imale onu pseću vjernost, sve mačke koje je znao su bili oportunisti, zabijale bi mu kandže u njušku kad se najmanje nadao... Nije baš gotivio mačke... Ova mačka je bila uhvaćena u mišolovku dok je pokušavala skinuti slaninu namijenjenu štakorima. Činilo se da nije baš puno pametna.

Sivi pas je sišao sa puta i pomogao joj da se izvuče iz okova farmerove zamke. Pri tom je učinio strašnu grešku - pogledao je mački duboko u oči. Tamo je vidio ptice koje lete, vidio je toplo krzno, mlijeko i slaninu... Vidio je ono što je mačka htjela da vidi. Sivi pas nikad prije nije gledao mački u oči, gledao je preduboko i preiskreno. Sivi pas se izgubio...

Njegov crni drug je za to vrijeme obilazio farmu, livade i potoke dozivajući ga. Ponekad bi ga uspio vidjeti krajičkom oka iza stoga sijena ili starog traktora, ali sivko je bio potpuno izgubljen. Bio je rastrgan krivnjom što je izdao jedinog druga i krivnjom da ne izda novopečenog druga. Sivko se lomio dugo, dugo.. Sve dok nije pobjegao od svega, od sebe samog... Sjedio je na livadi sam, pun krivnje i slomljen... Odjednom je iza sebe osjetio nečiji dah - bio je to njegov crni prijatelj.

- "Gdje si bio?" - pitao ga je.
- "Izgubio sam se... ", jedino je što je mogao reći.
- "Nema veze", govorio je ovaj. "Ne brini... Idemo negdje..."

Obojica su bili izgladnjeli, ofucani i slabi: sivi zbog vlasitih grešaka, a crni jer je morao gledati sivog kako mu se gubi pred očima... Ali nakon svega, ponovo su bili tu.

Vrijeme je prolazilo, boja im se vratila u lice, sjaj u oko... Ponovo su trčali livadama, naganjali starog pijetla, lunjali po sve daljim i daljim selima, vraćali se puni buha, trnja i blata ali sretni. Ponovo su živjeli svoje pseće živote i bilo im je dobro.

Godine su prolazile...

Jedne noći, dok su spavali, sivi pas se probudio. Mjesečine nije bilo, oko njih je bio mrak. Crni je bio pored njega. Bio je budan. Gledao ga je ali to nije bio pogled koji je znao. Crni pas ga je gledao pogledom mačke.  Nakosriješio se...

- "Zašto me tako gledaš", pitao je.
- "Ništa, ništa, sve je u redu. Spavaj", odgovorio je crni.

Sivi je zaspao teškim snom. Nešto nije bilo kako treba, a nije znao što. Nešto je stalo između, opasnost koju nije mogao nanjušiti ni ugristi. Nešto nije bilo kako treba... Nije moguće da pas ima pogled mačke.

U danima koji su slijedili, bilo je samo gore. Rijetko su trčali zajedno po livadama. Rijetko su jeli iz iste zdjele. Crni pas je sve više ličio na onu bijelu mačku, a njegov sivi drug se ježio od muke svaki put kad bi to vidio.

"Kako pas može gledati kao mačka?", nije mu bilo jasno. "Kako je to moguće"?

Tražio je odgovore kod mudre sove, kod vrana koje su sve vidjele i sve znale.... Pitao je i lisicu na rubu sela. Nitko mu nije mogao reći ništa pametno... Tražio je i tražio, ali nije nalazio...

Dani su postali sivi... Prolazili su sporo. Oblaci su bili nisko...

Jednog dana mu je crni pas rekao: "Ja moram da idem."
- "Idemo zajedno", mahao je repom sivi iako je znao da nema razloga za veselje.
- "Ti više ne možeš sa mnom. Ja idem sam", rekao je crni.
- "Ne idi bez mene. Kud ćeš bez mene?!", zacvilio je sivi.
- "Ja idem sam. Mi više nismo drugovi", bio je odlučan crni a gledao ga je pogledom mačke.

Uzeo je svoju zdjelicu za hranu i zamakao iza kuće. Sivi je potrčao za njim, ali nije ga uspio naći - negdje mu je šmugnuo.

Sivi pas je bio slomljen. Danima je lutao po selu tražeći svog crnog druga. Svakim danom je bio sve slabiji i slabiji. Sve teže je hodao... Došla je jesen, lišće je opadalo. Sivi pas je i dalje bio sam.

Kad više nije imao kud, okrenuo se prema livadama i tamnoj šumi koja ga je čekala. Došao je do ruba i onjušio zrak koji je dopirao iz šume. Bilo je nešto divlje u tom zraku, nešto što nikad prije nije onjušio. Polako je ušao... Granje se zatvorilo za njim... Kad su mu se oči navikle na oskudno svjetlo, vidio je sasvim dobro. Kad mu se njuh navikao na teški zrak, disao je sasvim pristojno.

Sjedio je na rubu neko vrijeme spreman da pobjegne na najmanji znak opasnosti, ali u šumi se nije ništa micalo. Bila je toliko stara i gusta da ni vjetar ni sunce nisu mogli unutra prodrijeti.

Sivi pas se ohrabrio i krenuo dublje. Godilo mu je šuškavo lišće pod šapama, godilo mu je granje koje mu je trljalo krzno, samo mu se nije svidjelo kad bi ga poneka podmukla grana opalila po njuški iza stabla. Išao je sve dublje i dublje... Lišće pod šapama mu je bilo sve mekše i dublje, a svjetla je bilo sve manje. Koračao je sve hrabrije i hrabrije.. Ionako je naumio da ga tamo pojede neka zvijer pa je prestao i paziti da bude tih. Nije više ni znao kojim putem je došao. Oko njega su sva stabla postala ista. Nije se više znao vratiti...

Hodao je dok su ga noge nosile, dok nije pao od umora... Možda je vani bila noć, možda je bio i neki drugi, treći dan otkako je ušao, nije više znao. Vrijeme je ovdje stajalo. Svijet je ovdje stajao... Čudio se kako to da je oko njega toliko opalog lišća, da na granama ima puno suhog lišća, a nijedan list nije otpao sa grane otkako je on ušao u šumu.

Bio je gladan, bio je žedam, bio je sam. Legao je, spustio njušku na šape i čekao zvijeri. Zvijeri nisu došle.

Zaspao je.

Usnio je čudan san. Usnio je neke velike pse, ali to nisu bili psi. Imali su njuške, imali su noge, rep i krzno, ali bili su satkani od sjene iznad koje su tiho hodali. Bilo ih je puno. Došli su tiho kao smrt, nježni kao prvi proljetni vjetar, a opet zlokobno odlučni... Samo su im oči sjajile u mraku. Okružili su ga. Gledali su ga.

"To je to", pomislio je sivi pas. "Gotovo je, sad će me rastrgati na komade."

I dalje su ga samo gledali. Na njuški je osjetio njihov dah. Bio je to nepoznat miris, osjetio je kako im iz usta dopire zadah krvi. Bio je tako mali prema njima. Bilo mu je jasno da nema nikakve šanse protiv tih zvijeri. Nije znao ni koliko ih je bilo, bili su svud oko njega. Tihi kao smrt, odlučni kao vrijeme, neumoljivi kao rijeka... Stajali su a činilo mu se da su sve bliže i bliže...

Upirao se iz sve snage da dokuči boju njihovog krzna. Kao da su bili satkani od sjene. Širio je oči, stiskao ih da izoštri pogled, a onda.... Odjednom je shvatio da više ne spava. Bio je budan! Srce mu je strašno zalupalo, podigao je glavu, pokušao ustati, ali -  nije mogao. Napravio je samo jedan trzaj i opet klonuo na suho lišće. Nije više imao snage. Zvijeri se na njegov trzaj nisu pomakle više od jezera u koje zaigrano dijete baci novčić. Na tren je dašak vjetra prostrujao među njima, a onda se opet sve smirilo.

Sivi pas je gubio svijest.

"Ne zaslužujem ni da me rastrgaju koliko sam ništavan.", pomislio je. Izgubio je svijest.

...

Slijedeće čega se sjeća je okus krvi u grlu. To nije bila njegova krv. Tekla je polako niz njegovo ždrijelo. Otvorio je oči i vidio veliku sivu zvijer kako stoji nad njim. Držao je u zubima njenu krvavu šapu i pio... Pio je, nije više mislio. Samo je pio...

Zvijeri su počele dobijati boju.

"Pa oni su sivi", zabezeknuo se. "Kako su samo veliki. Kako su im crne oči, kako su im veliki bijeli zubi".

Još uvijek je držao krvavu šapu starog vuka u ustima dok je pogledom prelazio preko čopora. Bili su svud oko njega. Nije izgledalo kao da će ga rastrgati. Nije mu bilo jasno što mu se dešava, ali je počeo osjećati snagu u sebi. Čak je uspio ustati. Vuci nisu ništa rekli. Jedan pogled u oči starog vuka mu je rekao sve. I o psima, i o mačkama i o vukovima. O vjernosti i izdaji, dobru i zlu, čoporu i samoći, tišini i divljem pozivu čopora.

Krenuo je s njima. Bili su tihi, kročili su zajedno. Bili su jedini vjetar u toj gustoj šumi. Nitko nije govorio, a svi su sve znali. Gledao je preko ramena da ga neki od njih neće ugristi za vrat dok su im očnjaci sjajili u mraku a slina curila niz njuške. Nisu ga ugrizli.

Lovio je s njima, spavao s njima, ubijao i bježao s njima. Zaboravio je dobro i loše sa farme, toga u gustoj šumi nije bilo. Postojali su samo oni i svijet oko njih. Što nije bilo u čoporu, bilo je protiv čopora. Što je bilo u čoporu bilo je jedino važno.

Vrijeme je prolazilo vani a stajalo unutra. Sivi pas se nije više ni sjećao koliko je prošlo otkako je prvi put ušao u tamnu šumu: mjesec, dva, godina... Kad se ponovo našao na vanjskom rubu šume bila je hladna zimska noć. Mjesec je bio pun, a selo je dole svjetlucalo u mraku... Išli su na jezero koje jedino nije bilo sleđeno iz prostog razloga što su ga ljudi održavali takvim. Išli su piti.

Dok su u tišini lizali hladnu vodu sa korice leda, gledao je odraz u jezeru.

"Kako su velike te zvijeri oko mene", mislio je on. "Kako su..." zaustio je a onda je vidio da ga jedna od tih istih zvijeri gleda iz jezera. Disala je kad i on, micala glavom kad i on... Iskezila je velike zube kad i on. Više nije bilo malog sivog psa. Na jezeru je stajao samo čopor gladnih vukova koji su se spremali za lov.

Podigao je glavu prema mjesecu i pustio zvuk koji je ledio krv u žilama ljudima u selu. Polako se otisnuo u dolinu. Za njim su krenuli ostali. Lov je počeo...