Ground zero

Neka ovo bude zadnje što ću napisati u ovoj godini. Neka ne bude ni crno, ni bijelo. Neka jednostavno - bude.

Svi imamo svoje živote s kojima smo više ili manje zadovoljni, imamo više ili manje ozbiljne probleme, sanjamo o više ili manje ostvarivim ciljevima...

I onda se desi neka katastrofa. Nešto se jednostavno tamo gore poklopi i saspe se na vas. Sve vam se poprčka, život se okrene naopako i istrese vas iz gaća. Svi oslonci koje ste imali nestanu i ostane samo - vakuum.

A kako to obično biva, nikad sranje ne dođe samo nego ih se onda nareda dva, tri, pet, deset... Svi se izredaju, sve se guraju koji će prvi da vas zasere. I nekad si jednostavno ne možete pomoći.

Sve vam uzmu, ostanete goli i bosi iznutra, rastureni po sva četiri zida koja ste nekad smatrali domom. A ko za inat vam je svijest i dalje živa i morate gledati vlastiti život kako se raznesen cijedi sa zidova.

I kad više nemate snage za disanje, neki vrag u vama diše za vas i samo vam je gore. Ne možete se ni pobljuvati od muke da vam bude bolje. Sve držite u sebi. Kasnije možete disati, ali ne želite. A opet - morate. Jebiga! I tako se raslojavate na atome od kojih ste sastavljeni i samo vam je ta prokleta svijest živa i boli ko sam vrag.

Kad se napokon sva svjetla ugase i sve prekrije tama i tišina, shvatite da je to kraj, a opet... Ako je kraj, koji vrag i dalje znam da je kraj? Ne bi li sad trebalo sve prestati? I shvatite da ste uzalud rikavali jer riknuli do kraja - niste. Jeste, a opet - niste. Završili ste jedan život, a i dalje ste tu. Tough luck! Niste to baš tako zamišljali niti htjeli.

Često sam razmišljao o načinu na koji bih mogao "otići". Da li je bolje imati vremena i stići se sa svima oprostiti ili jednostavno - bang! Nema ničega.

Kad gledam godinu koja odlazi, dobar dio nje pamtim to vražje nestajanje i isčekivanje metka koji nikako da dođe. I to je u biti najgori dio. Taj proces umiranja je najgori, sam kraj je jedan trenutak i opet ste na početku. Onda se pitate čemu toliko patnje kad na kraju ciklusa počinje slijedeći.

Ako sam ikad imao dileme, nakon ove godine mogu jasno reći: ne želim duga umiranja, ne želim se opraštati sa svima, ne želim da znam, da čujem, da osjetim da dolazi. Metak na pravo mjesto, vruća lokomotiva ispred očiju... Bicikl ispod kamionskih kotača, grom iz vedra neba, pedeset megatona direktno u lice. Bring it on!

Turci bi znali reći: "Allah dao, Allah uzeo". Neka to bude moj epitaf. Bez suvišnih zašto. Ionako pamte oni koji ostaju. Ionako pate samo oni koji ostaju.

Pa kad se dignem sa zgarišta vlastitog života, da se samo dignem. Dok sa smješkom na licu budem lunjao po zgarištu, da se sjećam samo lijepih stvari. Da ih redam u vitrinu van vremena i prostora, da mogu reći nekome: "da, ovo je bio moj četvrti život", ovo u ovoj maloj bočici. Unutra je njegova esencija. Jedna kapljica je dovoljna da oživi sve godine u treptaju oka. Jedna jedina ima toliki intenzitet da je u stanju izgoriti cijele živčane sisteme. Zato je u boci, čvrsto zatvorena. Zato je u zaključanoj vitrini mog sjećanja i jedan pogled na nju je dovoljan da obori s nogu i najjače i najizdržljivije. Zato je iza tamnog stakla.

Ne žalite za mnom već za prazninom koja u vama ostaje jer pate samo oni koji ostaju.

Život je završio. Veselite se! Živio život!