Principi jednog

Koliko kaputa možemo nositi u jednom trenutku? Koliko doručaka pojesti istovremeno? Koliko automobila, kuća posjedovati, koliko bankovnih računa...

Koliko usta imamo, koliko pari očiju, ruku, srca, života...?

Ne znam što je to u ljudskoj prirodi što nas često tjera da pojedemo dva doručka iako realno jedva možemo probaviti jedan, pokušamo obući dva kaputa iako na sebi možemo osjetiti samo jednog, da budemo na stotinu mjesta istovremeno iako u jednom trenutku stvarno možemo doživjeti samo jedno...

Pojesti dva doručka ili obući dva kaputa ne čini nešto loše ljudima oko nas dok god oni imaju hranu na stolu i kaput na leđima. Čini loše samo nama samima. Međutim, kad se ovaj koncept proicira na same ljude, njihove živote, snove i nadanja, lako se nađemo u moru sranja.

Na stranu sad zavist i gramzivi sjaj u očima zbog tuđih kuća, automobila, materijalnih stvari. One ionako nisu bitne. One ionako ne osjećaju bol, to su samo stvari. Kad u priču dođu ljudski životi, stvari postaju gadne...

Društvo nas u najvećoj mjeri određuje kako ćemo se razviti, a naše društvo je oduvijek bilo bolesno, egocentrično, licemjerno, gramzivo... U tom društvu je uvijek bilo moguće pronaći pojedince koji su bili potpuno suprotni, pojedince koji su bili toliko ispravni i toliko vrijedili da je provlačenje kroz more ljudske gluposti nekako bivalo lakše, nekako smislenije... Svjetlo na kraju mračnog tunela. Imao sam sreću da sam upoznao nekoliko takvih ljudi. Imao sam sreću da su oni bili moje svjetlo. Imao sam čast da ja budem njihovo.

A opet... Koliko ljudi možemo istovremeno potpuno voljeti? Koliko srca imamo? Koliko života imamo? ...

Ja znam... Jednom davno, ja sam bio taj koji je živio dva života. Jednom davno ja sam bio taj koji je napravio sve moguće greške po putu, jednom davno ja sam bio taj koji je glumio da ima dva srca, a  ustvari je imao jedno raskoljeno. Jednom davno ja sam glumio da imam dva života, a nisam imao nijedan. Jednom davno ja sam pokušao živjeti dva puta istovremeno, pa sam umro dva puta. U agoniji. I nisam bio sam u toj agoniji. Vjerojatno je i prva kap otrova na usnama slatka kao med. A kad klizne niz grlo... Onda je prekasno. Kad se stvari počnu mijenjati i izobličavati, onda je prekasno. Kad shvatite da ne samo da nemate dva života, nego nemate niti jedan... Kad shvatite da ljudi oko vas nemaju svoje živote zbog vas... Onda je prekasno. Kao roller coaster na najvišoj točki. Tamo gore kad je miran, prije nego krene prema dole. To je točka u kojoj napravite nepopravljive greške. Tu ste već izgubili, tu kad mislite da vam je svijet pod nogama, da vam pogled puca preko stotinu mora i planina... Tu, dok mislite da imate sve...

A onda krene prema dole, prvo polako, a onda sve brže i brže... I više nema nazad. Više nema povratka jer ovaj roller coaster ide samo prema dole. I sve dublje, i dublje...

Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Neke od tih ploča na plamenom podu su moje. I gore krvavim plamenom. Slova su im jaka, plamen oštar... Neke od tih ploča sam sam zakucao. Golim šakama.

Koliko srca imate? Mislite li stvarno da imate dva? Tri? Deset? Mislite li da imate jedno dovoljno veliko da unutra smjestite dvije žene, dva muškarca, više njih? Da, na prvi mah vam se može činiti da je to moguće, da možete, da to nije tako loše, da imate poseban dar, veliko srce da ih volite jednako i potpuno, velike ruke da ih zagrlite sve, jake usne da ih ljubite sa jednakim žarom... Ono što ćete s vremenom shvatiti je da vam je srce izrezano na komade, ruke vam mlitavo vise pored tijela, a usne su vam ispucale, suhe i u ranama.

Naravno, postoje ljudi koji uredno žive svoje dvostruke živote i tako godinama. Postoje i ljudi koji ubijaju malo djecu i zakapaju ih u vrtu. Nemojte se uspoređivati s njima. Oni nikad nisu voljeli dalje od usputnog poljupca u hotelskoj sobi. Ili jednostavno nikad nisu ni mogli drugačije. Ako ste ikad voljeli svim svojim bićem, itekako znate koliko jako to može biti, da nekad u vama raste i želi da iskoči van, da rastrga okove uljudnosti u kojima ga držite, da se spoji sa onom drugom osobom u jedno. U jedno... Ne dva, tri, pet, deset... U jedno.

Ne postoji dva, ne postoji pet, ne postoji ni sutra, ni jučer. Postoji samo sada i jedno. Vrijeme koje stoji. I ako to imate, imate sve. Sve na ovom svijetu.

Nemate dva srca, nemate dvoja usta, nemate tako velike ruke i ne, nemate dva života. Pazite kako kročite kroz život koji imate. Bilo bi mi žao da tamo dole, na putu dobrih namjera, golim šakama zakucavate ploče pored mojih. Ako se to ipak desi.... Ne zaboravite da ste imali izbor, da ste krivo skrenuli i da ste s razlogom tu gdje jeste. Sve je bilo u vašim rukama.
Ako ste na najvišoj točki roller coastera i spremate se prema dole, razmislite dobro... Sve je u vašim rukama. Mučan je to spust.

Ja sam na vlastitoj koži naučio principe jednog. Bilo bi lakše da sam učio na tuđim greškama, ali vjerojatno ne bih onda ovako dobro pamtio. Vjerojatno sada ne bih ovako dobro znao što imam i što je bitno. Što je jedino bitno...

Neka ova godina počne nečim dobrim. Nečim ispravnim. Nečim vrijednim ustajanja ujutro.

Blame my cloven hooves - If I sink what does it prove
I'll always will be your prey
Blame my crooked cross - Say I'm your bitter loss
The winds of hell are blowing your way

Carry your cross and I'll carry mine
Dig your own hole and you'll be fine
Build your own tower until heavens devour
Your very last hour

Blame it on Hell's fire - And on my desires
The skies are crying blood
Give me all your lies - And blame the lord of flies
The face of evil is the face of GOD

Carry your cross and I'll carry mine
Dig your own hole and you'll be fine
Build your own tower until heavens devour
Your very last hour

Carry your cross and I'll carry mine
Dig your own hole and you'll be fine
Build your own tower until heavens devour
Your very last hour