A što vas stvarno pokreće ujutro?

J.P What's the point of your existence?

M: To feel.
'Cause you've never done it, you can never know it.
But it's as vital as breath.
And without it, without love,
without anger, without sorrow,
breath is just a clock... ticking.

Pobijediti sebe je najveći uspjeh koji u životu možete ostvariti. Pobijediti vlastite slabosti, ljenost, genetiku, svijest i podsvijest...

Kad vas sa 15 godina svedu na krivo ime, krivi broj, krivu krv... To ostavi dojam. Kad sa 16 odete negdje drugdje sanjajući bolji život, a tu vas etiketiraju još gore, odbaci vas vlastita krv... To ostavi dojam. To vas odredi na neki način. Naučite sami jer nikog nemate. Imate samo dvije ruke, dvije noge i jedno srce. I čuvate ga iza stotinu zidova. Naučite glavom kroz zid jer niste naučeni da kuće imaju i vrata. Naučite ne govoriti, ne vjerovati, imati samo sebe i paliti sami sebi svijeće u mraku...

To vas odredi. Dok god dišete.

A sport? Sport oslobađa, sport stišava demone, sport daje zrak u plućima... U vrijeme kad sam počeo intenzivnije voziti bicikl i pomalo trčati, cijeli koncept treniranja za bilo što mi je bio špansko selo, ali bilo je tu nešto što je trebalo probati. Nešto novo, nešto divlje... :)

Počeo sam učiti o sistemima periodizacije, o sebi, o drugima... I zagrizao sam. Vrlo brzo sam si sam počeo slagati treninge, bio sam jak, mlad i glup i slagao sam si prejake cikluse. Nagli skok, klanja u 3 čina, prekratki odmori... Rituali kojih se ne bi postidili ni veći pshopati. Ustajanje debelo prije zore, svakodnevno vaganje,  mjerenje jutarnjeg pulsa, sati sna... Treninzi u 5 ujutro tokom tjedna, cjelodnevni treninzi vikendom... Tjedan 1, tjedan 2, tjedan 3... Kulminacija umora kojeg ni 12h sna u komadu ne može iskompenzirati. Kad se uhvatite da vam je jutarnji puls 33, da u 5 ujutro po najvećoj kiši izlazite na jutarnje intervale, a ruke vam drhture od adrenalina jer tijelo zna da uskoro dolazi doza... Kad divljate sami a u glavi vam nema ničega, samo neka morbidna odlučnost... Glavom kroz zid... Pa kroz drugi, treći... Dok krvarite, na licu vam titra osjmeh, dok lomite vlasitog sebe polako ali sigurno, jačate onu svoju ludu crtu koju nosite, hranite je, postaje sve jača, postaje veća od svega što imate, postaje dominantna... Na kraju ona vodi...

Prije tri ipol godine napisao sam jedan tekst. Četiri sezone sam živio po njemu. Četiri godine sam vodio bitke. Četiti godine živio spartanski život... U tom trenutku sam pitao sebe: "što si spreman žrtvovati za ciljeve?" Odgovor je bio jasan kao dan: "Sve! Baš sve". I to sam radio. Nakon nekog vremena cilj postane samo izgovor za put kojim idete. CIlj postane mutan ideal... U  biti postane i nebitan. Bitan postane samo taj put...

A po putu sam žrtvovao sve. Nepogrešivo usmjeren um. Nisam gledao na ljude oko sebe. Nije me bilo briga. Jer sam si rekao da ću žrtvovati sve. Sve što mi stane na put. Samo... Po putu sam zaboravio što je bio cilj. Po putu sam zaboravio tko su mi najbliži. Zaboravio sam tko su mi stvarni protivnici. Što je ustvari bio cilj? Aha, da... Pobijediti sebe. Pa to sam u svakom slučaju uspio. Samo da li je vrijedilo žrtvovati sve dobro u životu? Da li je vrijedilo u konačnici žrtvovati sebe samog? Nisam baš siguran... Da li je vrijedilo iz dana u dan ostavljati ljude koji su me voljeli? Odlaziti prije zore, padati od umora prije mraka, vagati svaki gram, svaki sekund, svaki otkucaj srca, mjeriti svaki okret pedala, svako ubrzanje, skok i pad...

Da se razumijemo, ja nikad nisam imao iluzije da ću biti ne znam kako dobar i brz. Ja sam godinama ovo radio i znao sam da na cilju nitko neće meni navijati, da me neće nitko hvaliti, nikad neću biti prvi. To nikad i nije bio cilj. Nije bio cilj nabiti druge. Nije bilo drugih. Ja sam imao samo jednog protivnika - samog sebe. I tjerao sam sam sebe da budem bolji od njega. Iz dana u dan. Iz mjeseca u mjesec. Iz godine u godinu. I zajeban je postao taj protivnik, lomio me je više nego što sam mislio. Njega sam pobjeđivao, od njega sam gubio... Smijao mi se iz ogledala, gledao me kroz moje oči, disao kroz moja pluća, pumpao krv kroz moje vene... Hranio je moj bijes... Iz dana u dan.

Kad vam godinama na treninzima u zoru društvo prave samo vrane, kad počnete po mjesečini a završite sa jutarnjim suncem... Kad jezdite kroz grad u 5 ujutro i gledate ljude koji se vraćaju iz noćnih izlazaka... Oni vam se smiju kako ste blesavi. Vi se njima smijete kako su blesavi i svatko ode svojim putem... Kad živite tako bez kompromisa, navečer pijete zeleni čaj i mineralnu dok drugi piju pivu. Sprdate se svi skupa na vaš račun, a to vam ni najmanje ne smeta jer vi znate... Sutra u 5... Samo vrane, vi i bogomoljka pozicija na aerobarovima. I dok se boje ne rastope...

Naučio sam puno o sebi u tih nekoliko godina. Užasno puno. Otkrio sam neke nove točke pucanja, znam granice, znam kako ih je preći, pamtim dane pretreniranosti, nesanice, mučnine, mrtvački nizak jutarnji puls, znam sve udare hormona sreće nakon treninga, trnce u nogama, jezu koja prolazi niz leđa i onu divlju odlučnost kad vas samo smrt može spriječiti da napravite ono zbog čega ste to jutro ustali.

Ali... Što je sa životom? Da li je to život? Svesti sebe na mašinu, na dobro utreniranu životinju sa željeznom kontrolom? Možda je nekima to stvarno dovoljno, ali ja sam puno više od toga. Puno, puno više... A sam sam se sveo na jednu jedinu stvar. I jelo me je to iznutra, ma koliko se ja trudio to ignorirati. (Rekao sam da ću žrtvovati sve, sjećate se?) Smetalo mi je u onim trenucima kad me nisu nosili hormoni sreće, kofein, kreatin i fizička bol. Prazninu u sebi sam punio sa još više treninga. I joše više... Više... Sve dok ništa više nije postojalo osim toga.

Treniranje je droga. Fanatičko treniranje je teška droga. Oprezno s tom iglom, mogla bi vas koštati života. Mene je koštala. Ljude oko mene je koštala.

Kad izgubite vlastiti život, tek onda shvatite... Nije to bilo ono što vas je stvarno pokretalo ujutro. Bilo je to nešto puno puno nježnije, puno važnije. Nešto što je ostalo samljeveno u kotačima vašeg bicikla, nešto što ste zgazili dok ste fanatički trčali bez obzira na sve drugo... Kad shvatite da jedno jutro više ne možete ustati iz kreveta, tek onda postanete svjesni... Treniranje nije ono zbog čega ste mogli ustati ujutro.

Onda vas tek pogodi: a koji je smisao stalno pobjeđivati samog sebe ako nemate život, ako nemate nekog s kim to možete podijeliti. Koji je smisao ako ste od života napravili pustinju i sve što osjetite je pijesak na suhim usnama. Kad su vam ruke ispucale i sve što su dodirnule u puno puno vremena su željezne šipke, volani i shakeri sa proteinima. Ako ste zadnji put osjetili dodir na vratu kad ste trčali kroz granje. Ako vam srce mehanički kuca. Ne kuca ni za koga, samo kuca. Koji je smisao?

Nekad morate izgubiti smisao da  biste ga znali cijeniti kad ga ponovo nađete. Morate izgubiti sve da biste shvatili očigledno...

Kad se danas pitam što me pokreće ujutro, vidim puno bolje i budim se puno sretniji.

Dobro je trenirati. Dobro je raditi ono što volite. To vas čini onim što jeste. Radite to i dalje. Samo, nemojte se svesti na jednu jedinu stvar. Ne zaboravite ono puno bitnije, ne uzimajte zdravo za gotovo zašto vam srce stvarno kuca jer kad jednom to izgubite, kucat ćete mehanički. Vjerujte mi na riječ: nema gore smrti nego kad se morate buditi mrtvi. Danas... Sutra.. Prekosutra...

Ja znam zašto se budim ujutro. I to nisu intervali u 5, ni 30 km po nasipu prije svitanja. I dalje to volim i nalazim vremena, ali ja sam puno više od toga. I ne kucam sebično za sebe. I dalje treniram, imam ciljeve kojima se veselim i više ne prolazim kroz zelenu travu i šarene šume sa sivom koprenom preko očiju.

Što me stvarno pokreće? Neću vam reći, to ćete sami vidjeti. :)

Što vas pokreće? Razmislite dobro jer krivi odgovor vas može odvesti u mutne vode. Krivi odgovor vas može ubiti. I ne samo vas.