Udah naš svagdanji

"All the times the world was mine
And all the times i played for time
All the time that rushed with fever
All the times i didn't try"

-- Rotersand - Almost Wasted --

Razmislite o danu koji upravo prolazi. O onom jučer koji je prošao. O onom prekjučer... Možete li zamisliti kakav će vam dan biti sutra?

Sjetite se koliko ste ljudi u današnjem danu odgurnuli od sebe da zadovoljite potrebe posla, škole, faksa... Koliko ste sekundi, minuta, sati odbacili od sebe odbacujući ljude do kojih vam je navodno stalo. Uzmite jedan svoj tjedan. Podijelite ga na sate. Uzmite i na prste jedne ruke izbrojte najbitnije ljude u svom životu. Koliko od tih silnih sati ste im dali? Koliko iskrenih sekundi?

Koliko sekundi? Kako? Telefonski? SMS-om da im se ispričate jer nećete stići? Jer ponovo nećete stići. Što će biti slijedeći tjedan? Gajite li iluzije da će biti drugačiji ili jednostavno ne razmišljate o tim sitnicama?

Moderni život je prešaren da se zamaramo takvim banalnostima. Novi film u kinu, nova predstava, rokovi na poslu, znastveni rad koji se mora završiti...

Vi spavate. Spavate tako duboko da naivno mislite da imate svo vrijeme ovog svijeta. Ja znam jer sam i ja tako jednom mislio... I ja sam spavao... I sanjao sutra a prespavao danas. I tako iz dana u dan...

Prespavao sam svoj život... I kad su me jednog dana probudili, poželio sam da se nikad nisam ni rodio.

Kad vas probude i kažu vam brutalnu istinu: vrijeme vam je isteklo.

Što ste imali, više nemate. Što ste sanjali, samo ste sanjali. Svaki trenutak koji ste pustili da ode u nepovrat uz još jedan glupi izgovor... Svaki treptaj oka osobe koju ste voljeli a niste bili uz nju... Otišao je u nepovrat... I nema ga više... Vrijeme vam je isteklo.

I ne znam što mi je bilo gore: gledati stvari koje su već nestale ili gledati one koje mi nestaju pred očima a da ništa na ovom svijetu ne mogu napraviti da vratim to vrijeme. Ne znam što mi je bilo gore: probuditi se i vidjeti da nekih ljudi više nema ili držati ih za ruku i gledati kako nestaju pred mojim očima...

I svi vaši izgovori, svi poslovi, pedikura, tenis, kino... Sve puca kao balon od sapunice. Svi ti "problemi" koje ste imali, koji su vam se činili veliki kao planina, odjednom više ne postoje. Nije vam jasno kako su vam uopće mogli tako zamagliti svijest. Nije vam jasno na kakvim ste drogama bili da niste vidjeli tako očigledne stvari...

Da posao nije najbitniji na svijetu. Da treninzi nisu najbitniji na svijetu. Da politika i ekonimija u svijetu ne postoje. Da imati pun frižider i veliki stan ne znači ništa ako nemate to s kim - podijeliti. Da jutra ne znače ništa ako ih živite sami. Da je lijepo biti sit, ali da ništa ne znači jesti sam. Da je udoban krevet lijepa stvar ali da je hladan ko grob dok u njemu ležite sami. Iz dana u dan...

Sve vam to onda bude jasno, dok vam se svijet smanjuje iz sata u sat, a nijemi ste pustiti ijedan jedini glas. Dok pokušavate zažmiriti da ne vidite vlastiti kraj, u glavi vam je samo jedna pomisao: "vrijeme je isteklo". I halapljivo grabite zrak koji vam nestaje iz pluća prije nego u njih i dođe. Vrijeme je isteklo...

Kad vam napokon postane jasno da ne postoji ni jučer, ni sutra... Da postoji samo danas i ništa osim danas. I pitanje: što radim sada, gdje želim biti sada i zašto nisam tamo. Sutra možda neće doći, možda je danas sve što imate.

Znam da mislite da imate sve vrijeme ovog svijeta ali to je samo iluzija. Ono što stvarno imate je samo ovo danas. Ovo sada. Dobro ili loše. Samo danas. Samo sada... Dok čitate ove retke. I ništa više. Svi vaši planovi za sutra su samo iluzije. Možda se nećete ni probuditi sutra. Možda se nitko od nas neće probuditi.

Buddha je govorio: "nije bitno stići na cilj, bitno je kako si putovao". A kako vi putujete? Kad se jednom zastori spuste i na pozornici ugase svjetla, što ćete sami sebi odgovoriti na pitanje: "kako sam putovao"?

Da li ćete moći reći: da, napravio sam sve kako sam osjećao i ne žalim za ničim. Ili ćete imati listu propuštenih prilika i u glavi slike ljudi kojima ste trebali dati šansu a niste, slike najbližih koje ste trebali držati za ruku kad im je bilo teško, a "niste imali vremena"?

Koliko puta ćete sami sebi odgovoriti sa "da, moglo je biti". "Da, trebalo je biti". Koliko propuštenih prilika, uzaludnih udaha, prevarenih snova, izigranih ljudi ostavljenih na vječnom čekanju...

Ako me možete čuti, razmislite o ovom.

Nema sutra. Jučer nije postojalo. Imate samo danas i samo sada. Imate dvije ruke, jedna usta i sada možete biti samo na jednom mjestu. Gdje želite biti? Ustanite i idite tamo. Ne čekajte sutra jer sutra možda neće nikad doći. Ne žalite za onim jučer jer postoji samo danas i samo sada.

Gdje želite biti sada? S kim želite dijeliti zrak? Ne sutra, ne idući tjedan. Sada.

Razmislite dobro jer možda vam je ovo zadnja prilika. Možda vam je ovo zadnji udah. S kim i kako ga želite ispustiti?