T0+25Y

Černobil
26.4.1986 - 26.4.2011

Jučer smo se sjetili jednog od najstrašnijih dana nedavne ljudske povijesti, dana kad se u Černobilu u tadašnjem SSSR-u desila najveća nuklearna katastrofa do danas. O samoj černobilskoj katastrofi su napisane knjige, na internetu možete naći vrlo detaljan tok događaja, a snimljeno je i nekoliko dokumentaraca. Ako niste, obavezno pogledajte odličan i potresan dokumentarac Bitka za Černobil. Tu ćete vidjeti sve uzroke, svu ljudsku glupost i bezimene heroje koji su otišli u smrt u mukama da pokrpaju pakao koji se otvorio tog 26. travnja 1986 godine.

Danas, nakon dvadeset i pet godina od tog crnog dana, Černobil je i dalje crna rupa, moderni Pompeji, jedan neslavni spomenik ljudskog roda. I Černobil se i dalje dešava, duboko ispod željeznog oklopa kojemu je davno istekao rok trajanja. Samo je pitanje vremena kad će radijacija nastaviti curiti vani. Ako se to desi imat ćemo instant putovanje u 1986.

Nuklearna energija ima svoje velike prednosti, ali donosi i velike rizike, a Černobil je posljedica neodgovornog igranja sa nečim što, kad jednom pobjegne iz boce, nije moguće zaustaviti. Željezni sarkofag kojeg su nadljudskim naporima gore postavili trebao je nakon 10 godina biti zamijenjen trajnim rješenjem. U međuvremenu se raspao SSSR, desilo se puno toga, politika, ekonomija, isplativost, profit su upleli svoje prste i vrijeme je otklizilo. A ono što čuči unutra ne spava i savršeno ga ne zanima koji je dan, koja je godina i koliki je tečaj eura ili dolara. Kad jednom izađe (a izaći će), svi ćemo se ponovo čuditi kako nam se ovo dešava.

Budućnost ljudskog roda su pokušali predvidjeti mnogi pisci, znastvenici, političari i vidovnjaci. A napravljen je i "pokoji" film na tu temu. Mene ljudski rod većinu vremena podsjeća na protagoniste filma "Idiocracy". Ako ga niste pogledali, stavite si to na vrh TODO liste. Ako se prije ne pobijemo, uvjeren sam da je to put kojim ovaj rod ide.

Ali dok se to ne desi, dok još imamo ono malo u lubanji, dajmo šansu mozgu!

Sjećam se dana kad se desio Černobil. Još sam živio sa bakom i išao sam u drugi razred osnovne škole. Na televiziji su se redale neke čudne vijesti, nešto što nisam razumio ali sam znao da je nešto jako loše jer su mi branili da se igram u lokvama, nismo smjeli jesti salatu i voće sa grana i kao, trebali smo se što manje zadržavati vani. Ne pamtim detalje, pamtim samo onu atmosferu, zabrinutost roditelja koju djeca jako dobro osjete, vijesti i crno-bijele slike. Nije mi bilo jasno kako to da smo svi u problemima zbog nečeg što se dešava tako jako daleko. Ali tu atmosferu dijete ne zaboravlja.

Danas, kad je Černobil otvoren i kao turistička atrakcija (uz Geigerov brojač kao obaveznu opremu), gledam slike tog grada duhova; slike prema kojima Pompeji izgledaju kao lunapark, slike zapečaćenog reaktora koje su puno gore od slika starog ugaslog vulkana. Tek sada, puno godina kasnije, svima nam postaje jasno o kakvoj se katastrofi tu radilo, koliki su nebrojeni životi izgubljeni što usljed saniranja mjesta nesreće, što godinama kasnije... Koliki su ljudi umrli u mukama od posljedica radijacije, neki nakon par tjedana, neki nakon par mjeseci, a neki godinama iza toga.

Pogledajte nekoliko linkova:
- Černobil u 52 fotografije
- Ghost town, putopis i fotografije sa lica mjesta kako ono dnaas izgleda
- još jedna galerija fotografija

Do najveće nuklearne katastrofe u ljudskoj povijesti je došlo potpuno nepotrebno. Nije se dogodio tsunami, niti pad meteora, rat, zemljotres niti napad Marsovaca. Samo ljudska glupost.

Da li se nešto promijenilo s godinama? Pa, na bolje nije sigurno. Profit je i dalje glavni pokretač naše tzv civilizacije. Gušimo planet, gušimo sebe i, ono što je najgore, gušimo vlastitu djecu zbog nečega što ne možemo disati kad nestane kisika, ne možemo jesti kad nestane hrane, ne možemo ni piti kad nestane pitke vode. Ako pogledate oko sebe, zar možete kriviti ikoga koji se dvoumi da li donijeti djecu na ovaj prokleti svijet?

Idiocracy nije futuristička komedija. Idiocracy je tu među nama i djeluje već dulje vrijeme. I definitivno nema namjeru prestati. Zakon kapitala, zov novca, plastični ljudi, stakleni pogledi, prazna trupla koja hodaju bez cilja, bez smisla, beskorisni zombiji koji samo truju planet.

Ne, nisam protivnik nuklearne energije. Protivnik sam ljudske gluposti. Svi bi jeftinu energiju, svi bi da je troše kao da je ima beskonačno a nitko ne bi dupe mrdnuo da napravimo tehnološki pomak. Bez promjene načina razmišljanja (ako se ono što ljudski rod radi uopće može nazvati razmišljanjem) samo je pitanje vremena kad će se černobilski reaktor ponovo otvoriti, kad će se otvoriti neki drugi, treći, kad ćemo na polovini planeta napraviti nukelarnu zimu, a na drugoj pustinju, pa ćemo se čuditi otkud sad ovo.

Da li ćemo stvarno za par stotina godina umirati od gladi jer nam na poljima ne rađa žito a zalijevamo ga sa Gatorade-om (to ima elektrolite, kuiš?) ili ćemo okolo hodati sa tri ruke i Geigerovim brojačem, u suštini je isto.

Dvadeset pet godina nije malo vremena. U dvadeset pet godina je ljudski intelekt mogao napraviti jako puno. Naša tehnologija bi danas morala bitno drugačije izgledati, naše društvo funkcionirati na nekim potpuno drugim principima.

A umjesto toga, i dalje umjetno izazivamo krize, ratove, oskudice i izmišljamo neprijatelje. A sve za profit.

Nakon dvadeset i pet godina, puno više nego onda vrijedi se sjetiti onog starog vica: "Što je to malo zeleno i skače ti u glavi? Mali zeleni mozgojedac. A šta radi? - Gladuje!"

Rado bih rekao: "Černobil, dvadeset pet godina kasnije. Ne ponovilo se". Ali ne mogu. Zašto? Zato što prava tragedija nije Černobil 1986. Prava tragedija je što će se ponoviti.

Intelekt pećinskog čovjeka koji slučajno zna razbijati atome, a u biti mu je jedina misao vodilja: "pojest', popit', nešt' poklopit". Ne zvuči obećavajuće.

Ne želim ovakvu školu za svoju djecu, a vi?