Sunce i vjetar
U ovom našem "odraslom" svijetu kad gubimo kompase, kad nas nosaju na sve strane, kad nas loše misli natjeraju na glupe postupke, kad nas vlastiti ego spriječi da ih sami sebi priznamo, kad inat proradi i otjera nas od nas samih...
Postoje neke istine, male ali bitne, najbitbnije. One su samo naizgled male, krhke i beznačajne. Ne vide se ispod svjetala modernog grada. Te velike istine iz naših malih života sjaje najjače u najvećem mraku. Lako ih je zaboraviti, lako je skrenuti krivo i, vođeni vlastitim egom, nastaviti tjerati po svom.
Jedna od najvećih istina mog djetinstva je priča o suncu i vjetru. I ja sam bio vjetar jako dugo. Puhao sam, puhao, pokušavao ljudima objasniti očigledno i što sam ja više puhao, oni su više navlačili svoje kape na glavu, svoje maske na lice i bježali. I bježali...
Dosta mi je da budem vjetar. Dosta mi je da ispravljam krive Drine kašikom za kafu. Osim toga, previše je vjetra na ovom svijetu a premalo sunca.
Umjesto vjetra, ja ću upaliti sunce. Mirno, žarko sunce. Ono jutarnje koje budi dan i skida rosu sa trave, ono podnevno zbog kojeg skidamo kape, maske i smijemo se dok se probija kroz granje i igra nam se po licu, ono večernje sunce koji svaki dan isprati da bi dočekalo slijedeći.
Dosta mi je da budem vjetar, da ljudi navlače šubare na glavu dok pušem. Neka budem sunce, da sijam do zadnjeg dana. Da razbijem i najgušću tamu, da ugrijem i najhladniji grč na licu.
Jer neke istine iz djetinstva smo zaboravili a nismo smjeli. Jer tamo negdje postoji i moje sunce.
Hvalio se vetar svuda,
Uzdizo se preko svega,
I suncu je prkosio
Da je jači i od njega.
"Nisi jači, - sunce reče,
Hvališa si, vetre, samo."
"Ja ti rekoh da sam jači!"
"E, pa hajd da pokušamo!"
Viš putnika onog dole
Gde korača pored Save,
Da vidimo ko će prije
Šubaru mu skinut s glave!"
Poče vetar duvat, ali
Što on većma duva, brije,
Putnik većma kapu čuva,
I na uši navlači je.
Zatim poče sunce sjati
Kad je vetar već umino,
Sunce sjalo ljupko, milo,
A putnik je kapu skino.
-- Jova Jovanović - Zmaj --