Civilizacija uzimanja

Mi. Hvalimo se superiornošću nad drugim dijelovima svijeta. Nad tamo nekim zaostalim divljacima koji žive i jedu u prašini, rađaju se i umiru, slave i tuguju pod vedrim nebom.

Mi smo ti koji smo razvijeni, mi smo ti koji smo nadljudi, civilizacijski supermeni, etaloni demokracije (kao, eto, najboljeg društvenog uređenja u kosmosu), moralne vertikale, ono što mi kažemo da se smije, to je u redu, ono što mi osudimo, to je apsolutno zlo. Mi dijelimo dobro od zla i mi smo ti izaslanici od Stvoritelja koji će reći kako treba, a kako ne treba.

U automobilima nam vise križevi, jer mi smo kršćani, mi živimo po kršćanskim pravilima. Svi drugi su probisvjeti, dušmani istine u dobrote, svi koji nisu kao mi. Njišu se križevi dok ponosito gazimo sve ispred sebe.

Očiju temeljito zatvorenih, ušiju dobro začepljenih, koračamo parajući nosom nebo. Mi smo etalon ljudske civilizacije, svijetlo sjeme budućnosti. Mi, mi, mi... Gdje mi prolazimo, trava se uvija u našem smjeru ne bi li nam dotakla savršene udove. Možda jednog dana postane savršena kao mi.

...

Perverzna bajka, nije li?

Ne trebate biti Einstein da vidite svijet oko sebe, ne trebaju vam ni visoke škole, ni pompozni moralni učitelji. Trebate samo otvoriti oči.

Kakva smo mi civilizacija, koja smo mi generacija... Kitimo se križevima, zovemo se Njegovim sljedbenicima, a gazimo sva načela koja je On postavio. I ne samo mi, ne samo ljudi s ulice. Sve to isto gaze i oni koji u Njegovo ime govore sa povišenih podija, u svečanim haljinama.

Ne pamtim kad sam zadnji put čuo "okrenite drugi obraz", "caru carevo", "svi su dobrodošli za Njegov stol". Ne pamtim kad sam zadnji put čuo da smo svi isti, svi jednaki, svi Njegova djeca. Sve to tamo negdje piše, svi tu knjigu imamo na polici da pokažemo komšijama da smo nešto što ustvari nismo i vjerojatno nikad nismo ni bili.

Pričamo priče, moraliziramo, kunemo se, osuđujemo one druge, a držimo figu u džepu. Klimamo glavama kad nam kažu da treba pomoći bližnjem svome, a grabež je sve što radimo.

U cijelom tom procesu iz dana u dan, iz generacije u generaciju - propadamo.

Propadamo, tjelesno jer je jedini cilj ove naše bajne civilizacije ugoda i da nas ništa ne žulja. Da nam bude mekano, da nam nepca golica fina hrana, da naše fizičke potrebe netko zadovolji dok mi blejimo u velike ekrane sa šarenim slikama.

Propadamo moralno jer su nas naučili da je jedini stvarni zakon: "use, nase i podase". Samo da je nama, samo da grabimo, da imamo. Nama su drugi za sve krivi, svi nas tlače, svi nam uzimaju. Jadni mi. I ne gledamo da smo mi ti koji uzimamo, koji tlačimo, koji gazimo preko leševa da dođemo do onog materijalnog.

Propadamo duhom. Ako ga još uopće imamo. Za mnoge sam siguran da ga više nemaju. Samo prazne našminkane ljušture koje hodaju kao vješalice za modne marke po ulici i iskosa gledaju tko ih gleda i tko im je konkurencija.

Biti glup je jedno, a biti bez duše je puno gore od toga. Nema goreg prokletstva nego umrijeti iznutra.

Kako je došlo do ovoga? Tko nas je napravio ovakvima? TKo je našu djecu napravio ovakvima?

Mi.

Mi smo ih napravili takvima. Mi koji smo im umjesto obrazovnih emisija na televiziji servirali sapunice i reality show najgore vrste. Mi koji smo ih u školi naučili da su nastavnici i profesori ništavne gnjide koji ih sprečavaju da dobiju 5 i tako odu dalje u školu koju smo mi za njih zamislili. Mi, koji smo ih učili da je znanje za budale a pravi junaci imaju novac. I da novac kupuje sve. I da je novac mjerilo sreće. Mi koji smo jedni drugima uzeli vlastitu djecu tjerajući jedni druge da radimo "europsko radno vrijeme" i razvoj kompanije pretpostavili razvoju života za kojeg smo odgovorni. Života kojeg smo napravili i trebamo ga podići na noge da bi ga pustili u svijet. U svijet koji smo mi takvim napravili. Svijet u kojem se ratovi planiraju kao poslovni potezi, društvena uređenja proglašavaju nedostojnima samo zato jer su drugačija i gdje se cijele civilizacije brišu s lica zemlje zbog - novca.

I kad cijeli svijet smanjimo na ono što je oko nas samih, zapitajmo se sada... Kad smo zadnji put nešto dali a da nismo tražili nešto zauzvrat? Kad smo pružili ruku potpunom strancu i digli ga iz blata? Kad smo nahranili nekog tko je gladan?

Svi pričamo o davanju a u životu samo uzimamo. Jer su nam rekli da mi to zaslužujemo. Da smo posebni, da je sebičnost dobra osobina, da je pohlepa prihvatljiva, da je srce nešto što se kupuje u mesnici a duša je ono što ostavimo u crkvi pred oltarom kad nas svi vide kako se klanjamo.

A što smo dobroga napravili danas? Što smo od sebe podijelili s nekim, danas? Koliko smo tuđih suza obrisali, danas? Vratili drugome osmjeh na lice, danas? Premda, po onome što nas uče, nije zaslužio. Nije zaslužio... Koncept "oko za oko" i "meni sve, poslije mene potop" je ono što nas ovo društvo uči. I zato mislimo da taj netko nije zaslužio. U toj "kulturi" uzimanja koja ne poznaje dobrotu i milost, nema mjesta za drugačije. Drugačiji su oni razbijenih glava koji leže po ćoškovima i koje zovemo propalicama.

Kad bi ljudi znali koliko iznutra rastu dok od sebe daju drugom, ne bi prošao nijedan dan bez da nešto podijele. Možda neki od ljudi s ulice stvarno jesu propalice. Ali većina onih u skupim odijelima i finim automobilima sa mekanim sjedalima su puno više od propalica - oni su ubojice najgore vrste. Sirovi ubojica barem gleda svoje žrtve dok iz njih istiskuje život. Ovi plate nekom drugom da ubije za njih, između sebe i svijeta stave lim, staklo i beton i pod njihovim kotačima cvili majka zemlja.

To su naši "učitelji", to su naše "moralne vertikale", to su naši "uzori". Uz njih rastu naša djeca, upijaju svojim neiskvarenim očima slike puno gore od slika iz koncentracijskih logora.

U civilizaciji uzimanja, grabeži i paljenja nema mjesta za ljudskost. U civilizaciji manipulacije i licemjerja, nema mjesta za iskrenost. Iskrenost nikome ne treba. Iskrenost bi pokazala kakve ljudske ljušture smo postali, kakve jadne kreature, kakvi mrtvi komadi mesa koji besciljno tumaraju po ovom planetu.

"Bog nema religiju", rekao je davno veliki Gandhi. U ime religije se na ovom planetu ubija jednako žestoko kao i u ime Kapitala, jedinog boga ove "civilizacije".

I naizgled, nema pomoći, nema nade, nema mogućnosti...

Ali to je samo naizgled... Zakopate li (ako se usudite) ispod površine, vidjet ćete istinski vrijedne stvari. I nisu religije ovog svijeta dovele do ovakvog morbidnog stanja ljudske (bes)vijesti, nego njihova kriva interpretacija.

Ne ubij. Ne ukradi. Okreni drugi obraz.  Svi su dobrodošli za Očev stol. Voli bližnjeg svoga. Nitko vam ne treba reći što je dobro i ispravno, sve vi to znate i sami.

Sve religije počivaju na istim ljudskim principima, svi ljudi duboko u sebi znaju što je dobro a što loše. Materijalno bogatstvo kvari ljude. Tamo gdje je materijalnog u izobilju, u pravilu ono duhovno izumire.

Vi ste ti koji se morate boriti protiv niskih strasti, pohlepe, gramzivosti. Vi ste jedini koji to možete. Nema drugog, samo vi. I to morate napraviti ne zbog drugih ljudi nego zbog sebe samih. Okrenite taj drugi obraz ponekad, ma kako teško bilo. Umjesto kamena, vratite kruhom. Umjesto mržnjom, odgovorite sa ljubavlju. Premda će ostati neuzvraćena, naizgled potrošena uzalud.

Nikad ništa dobro na ovom svijetu nije uzalud. Svaki vaš pokret, svaka riječ djeluje na ljude oko vas. Najdublje promjene su toliko sitne i jedva primjetne da je lako zaključiti da sve to nema smisla.

Budite vi začetnik jedne drugačije civilizacije, civilizacije davanja, ne uzimanja. Nemojte biti kao mnogi koji i kad otvore oči i dalje ništa ne vide od vlastitog ega. Ne gledajte što su dali vama nego što ste vi dali drugima. I pokažite svojim postupcima ono što želite da prenesete drugima. Ne riječima, djelima. I zapamtite da najvrednije stvari nisu materijalne prirode.

I znam da neće biti lako, neće to ići jednostavno. Previše smo vremena živjeli pod kapom krivih vrijednosti.

Kad vam po putu bude teško, kad zastanete, kad vas obore u blato, sjetite se ovih mudrih riječi:

"Savršenstvo ne treba postizati - ono je već u nama.
Sreću i zadovoljstvo ne treba stjecati - mi ih već posjedujemo. Oduvijek su bili naši.
Ako misliš da si sputan, sputan ćeš i ostati.
Ako smiješ reći da si slobodan, slobodan si istog trenutka"