Treniranje uma

"There is no fire like passion,
there is no shark like hatred,
there is no snare like folly,
there is no torrent like greed."
-- Buddha

Zdrava hrana, zdrav život, aktivno kretanje, sport, rekreacija, njega lica, pedikura, manikura, sve za tijelo, sve u tijelo...

Ima li danas išta osim tog tijela o kojem svi brinemo i koje zadovoljavamo na razne načine: hranom, sportom, seksom, masažom, pomadama, hranom, pićem... Svi ti taktilni podražaji su podražaji tijela i samo tijela.

Postoji li nešto osim toga? Ima li išta gore od pogleda u oči drugog ljudskog bića a unutra nema ničeg, baš ničeg, osim krvnih sudova, kapilara, žilica i želatine organa vida? Ima li nešto gore od pogleda na vrstu koja živi samo da zadovolji svoje tjelesne potrebe, da iskaže svoje tjelesne vrline i koja ne vidi dalje od vlastitog mesa?

U vlastitim lutanjima sam imao priliku iskusiti sve: od zanemarivanja do pretjerane brige o tom tijelu. Od neprimjećivanja očiglednog, do hvatanja najsitnijih detalja. I lutao sam... To je bio moj put. Morao sam lutati, ne da nađem, nego da ne nađem. Lutati da vidim da nema. Da dođem gdje sam sada morao sam proći kroz puno ekstrema. Da bih vidio jasno, morao sam najprije počistiti ono u sebi. Počistiti bez želje da to napravim.

I put da postane bez čvrstog kormila, bez ograda, bez biča koji goni. Naizgled je sve moralo umrijeti da bi sve ponovo živjelo.

I kad tijelo više nije na prvom i jedinom mjestu. I kad "ja" nisam na jedinom i prvom mjestu. I kad ne postoje usporedbe, ne postoje osude, nema crne liste i liste dužnika... Kad se život ne sastoji od neprestanog pitanja: što svijet može napraviti za mene?

Samo promatram. I pitam se kako toliko toga nisam ranije vidio, kako većina i dalje ne vidi, kako je moj put i dalje dalek i neizvjestan a opet... Ne tražim svjesno da stignem na cilj, ne težim da budem ni prvi ni bolji, ni drugačiji. Kako "ja" polako nestaje i ja mogu samo sa smješkom promatrati taj proces.

Ima li išta ljepše na ovom svijetu od pogleda u oči drugog ljudskog bića u kojima se zrcali cijeli svijet?

Znat ćete da se nešto promijenilo kad se uhvatite kako se brinete o ljudima koje niste nikad prije upoznali. Na sitnicama ćete znati. Kad vam indoktrinacija medijima postane bljutava i neprivlačna. Kad se uhvatite da ne pamtite kad ste nekoga osudili zbog njegovih postupaka. Kad vidite u restoranu osobu sa nekom fizičkom manom i ono što vas preplavi nije zahvala što  je vi nemate, niti poriv da se narugate. Znat ćete to kad vas preplavi suosjećanje i ganutost prema osobi koju nikad niste vidjeli i nikad više ni nećete. Kad pružite ruku potpunom strancu i ne tražite ništa natrag. Kad patnja preraste u prihvaćanje. Svega.

Kad svaki dan počinjete kao prvi i zadnji, bez potrebe da vidite sve, osjetite sve, iskoristite... Kad je dovoljno samo da ste tu i sada. Sve drugo je tu ili nije. Ako je, dobro je. Ako nije, dobro je.

Treniranje uma počinje u samoći. Nepomičan um, koncept azijskih kultura, mnogih borilačkih vještina, star kao vrijeme, vječan kao svemir. Nakon 11 godina treniranja jedne od takvih vještina, spoznao sam ga na potpuno neočekivan način u trenucima kad nisam ni pokušavao. Biće da je ego mrka stijena koja zaklanja sunčeve zrake.

Nijedan put nije isti. Na svakom od nas je da nađe svoj. Neki su ekstremni, s puno ograda i odricanja. Sputavaju tijelo ili um. Drugi su mekši, obilaze sve krajnosti. Um ne isključuje tijelo. Puno je dobrih i još više loših puteva. Koji je vaš? To je na vama da nađete. Nije sramota krenuti krivo. Nije sramota posrnuti, pasti. Šteta je ne dići se. Šteta je odustati. Kada u vama nestane posljednje zrnce sebičnosti, zavisti i mržnje, znat ćete. Nećete se moći sjetiti kada i kako, ali znat ćete. Daleko od niskih poriva, vlastitog ega, buktinje želje...

Kuda onda? Kako dalje? Kojom brzinom? Sve su to onda suvišna pitanja.

Već ste tamo. Nije počelo, ne traje i nema kraj. Oduvijek je bilo tu.