Put

"You yourself must strive; Buddhas are but sign-posts."
-- Buddha

Ima odlazaka za koje ne možete znati kako će završiti. ...da li će završiti. ...da li će uslijediti povratak. ...kakvi ćete se vratiti ako se vratite.

Ima odlazaka od kojih nemate očekivanja jer se ne smijete usuditi imati ih. Odlazaka za koje samo osjećate da nisu tek još jedan u nizu.

Ima puteva koji se gube u daljini i ne znate kuda vode. Ne stvarno. Planovi su samo zavaravanje i olakšavanje ostanka onima koji se brinu za vas.

Neki odlasci su neminovni, neizbježni. Neizvjesni. Bez ikakvih garancija.

Samo duboko u sebi znate da trebate ići.

Ono što sam ja otrkio na kraju puta koji je za sve izvana trajao mjesec dana a za mene godinu dana nije nešto što se može ispričati, ni pokazati slikom. Put u kojem ste sami na svijetu a opet ni u jednom trenutku niste sami, put u kojem gledate plavo nebo iznad sebe i par gojzi kako vas nosi sve više, više... I više... I ono što otrkijete na kraju grebena licem u lice sa božanski bijelim i nestvarno velikim masivom... To nije nešto što se govori, to je nešto što ostaje urezano duboko i može se poslije isčitati iz oka.

Svaki trenutak, svaki udisaj, kap znoja, treptaj oka... Svaki je bio samo tada i na tom mjestu. Ni prije, ni poslije. Put bez kraja i početka - naizgled je imao svoje granice, ali za mene koji sam bio unutra... Nije imao ni granice, ni trajanje, početak ni kraj.

I traje i dalje. Tu, tamo, svugdje.

Tu sam. Danas. Hvala svima na podršci.

Fotografije i report koji će uslijediti samo je vanjska prezentacija onog unutra. A to vam ne mogu ispričati. Možda jednom pokazati.

Ako dovoljno jako ne budete tome težili, možda i nađete.