Kruh naš ...

"Non-cooperation with evil is as much a duty as is cooperation with good."
-- Gandhi

O svetosti hrane napisane su knjige na svim jezicima svijeta. Hrana je sveta u svim religijama starog svijeta. Religijama koje su opstale hiljadama godina, kulturama koje su preživjele potope, zemljotrese, požare, sve ratove i epidemije...

Ne treba biti član Mense da zbrojite dva i dva i shvatite da je dobro i ispravno u svima njima. Da duboko u sebi itekako znamo put. Ali ne hodamo tim putem. Upravo suprotno...

Zovemo ih starim svjetovima, zatucanim i primitivnim... Zovemo ih lažnim, negiramo im postojanje, a opet... Ako pogledamo samo jedan jedini aspekt ljudskog postojanja - njegov odnos prema hrani, vrlo brzo ćemo vidjeti ispravno i lažno.

Nihilizam je, najveći saveznik kapitalizma, u modernom svijetu u podsvijesti mnogima... Ja nisam, ja neću, ja odbijam... Nisam vjernik, nisam pripadnik, nisam tvoj ratnik, nisam... Ne pripadam, odbijam..

A s druge strane: ja želim, ja zaslužujem, ja se nagrađujem, ja, ja, ja... Ja sam rob. Hrane me niskim strastima, plitkim željama. Prodali su mi šareni povez za oči kojeg si sam stavljam i grčevito ga se držim...

U svijetu kapitalizma smo "Zavadi pa vladaj", zamijenili sa "Izludi pa vladaj". Na svim razinama.

Smrt smo protjerali iz zapadne kulture, za vjerske vođe postavili parazite, na telekrane instalirali hipno-žabe koje ponavljaju jedne te iste laži toliko puta da na kraju i sami u njih počinjemo vjerovati...

Ako dovoljno dugo govorimo da je crno bijelo, a dan noć, na kraju ćemo i sami u to početi vjerovati.

I u svijetu gdje smrt ne postoji, gdje se sutra mjeri datumom izlaska novog iphone-a, a vrijednost ljudskog bića količinom dodatne opreme u limenoj kutiji na četiri kotača, što drugo možemo očekivati kad je o hrani riječ nego potpuno iskrivljene vrijednosti?

Da to nazovem bestijalnošću, uvrijedio bih životinjski svijet.

U starim kulturama se točno znalo zašto je hrana sveta. Zašto je u Indiji krava sveta? Zašto je voda sveta? Zrak? Koliko dugo možemo bez hrane? Mjesec dana? Bez vode? Tri? Bez zraka? ...

Sjećate li se još priča koje vam je baka pričala? O milosrđu, samilosti, o dijeljenju? Da nahranite gladne, napojite žedne? Suosjećanje i milosrđe, dva najveća neprijatelja kapitalizma. Dvije riječi prognane iz modernog svijeta. Gladne ne treba hraniti, gladni trebaju kredit. Hrana treba biti profitabilna, ne da podržava život nego da ga jedva održava. Tako se kontroliraju mase, drže poslušni na uzici. A ako im se proda dobra priča, i sami će vjerovati u nju toliko jako da će se svim silama boriti da zadrže stanje u kojem se nalaze. Svoj status...

Suosjećanje je prognano...

Jer da nije, ne bi se moglo desiti da živimo u svijetu koji od hrane radi brend (tako popularan i lijep termin u današnje doba, zar ne?). Silovanje prirode, uzduž i poprijeko. Genetske modifikacije, patentiranje sjemena života (filozofsko pitanje je tko na ovom svijetu ima pravo patentirati nešto što nije njegovo), kontrola hrane, isisavanje života od siromašnih. Da bi bogati bili još bogatiji, a siromašni još siromašniji...

Brend. Hrana kao anti-hrana. Otrov u šarenom tanjuru. Ubijanje vlastite djece. To je svijet u kojem živimo.

Krave su nekad pasle po livadama, kokoši trčale po dvorištima... Danas krave svoje kratke živote provode u betonskim boskevima dok ih hranimo ostacima drugih krava. Kokoši ne mogu stajati na nogama dok ih kljukamo antibioticima. Kad posluže svrsi, meljemo ih zajedno sa iznutricama, u tu smjesu dodajemo umjetne okuse i prodajemo kao - brend. Svojoj vlastitoj djeci to stavljamo u usta!

Da pitamo nekog starog Indijanca o našem sustavu vrijednosti, vrlo brzo bi nas upitao možemo li jesti novac? Piti dionice? Disati zlato? Koliko će nas to držati na životu kad zadnji kutak zemlje pretvorimo u neobradivu pustinju, a zrak koji dišemo pretvorimo u otrovnu smjesu?

Pod uvjetom da se prije međusobno ne pobijemo u nekom od ratova za naftu ili da svi ne pomremo od nekog tumora kojeg smo si sami napakirali  hraneći sebe i svoju djecu otrovnim otpadom. U ime kapitala i profita.

A koncept ljudske baterije u Matrixu nam se činio kao dno dna. Razmislimo ponovo...

Indijanac? Ali on je samo jedan primitivni crvenokožac koji jedino zna skidati skalpove i jahati divlje konje, zar ne? Što on zna o svijetu uopće?

. . .

I pitam se gdje smo pogriješili... Zar nismo svoju djecu učili da je hrana sveta, usadili im svijest o njenoj vrijednosti, samilost prema onima koji je nemaju, zahvalnost za ono što imamo...

Iznimke su tu da potvrđuju pravilo. I Hitler je nekad bio dijete i siguran sam da se smijao, puzio, hodao i plakao kao i sva druga djeca. A opet... Tabula rasa, ha? Razmislimo još jednom...

Ne trebamo se smatrati religioznim (ionako je većina deklarativno religioznih slijepa gomila), niti obrazovanim (formalno obrazovanje ne garantira ni ljudskost, ni mudrost) da znamo duboko u sebi što je ispravno, a što nije. Koliko je kome dano da vidi na svom putu je drugi par rukava, ali svi imamo mogućnost vidjeti očigledno i shvatiti zašto je hrana sveta, a zlato bezvrijedno.

Ako i dalje niste sigurni, ne razumijete ili vam se čini da ne vidite, odite na Istok, u zabačene krajeve visokih planina gdje ljudi i danas žive sa prirodom i pogledajte ih u oči. Bilo kog tamo. Gledajte pažljivo kad se nasmiju iz dubine duše, sklope ruke i kad začujete "Namaste!". I dok vas njihov pogled bude bolno podsjećao da je život negdje daleko od iphone-a, plaćenih teve programa i zlatnih ogrlica.... Razmislite kako su vas pozdravili... "Pozdravljam Boga u tebi..."

Kako to, pa zar vi niste deklarativno...

Sunce je sunce, ma koliko vi žmirili na njega. Svjetlo svijeta je svjetlo svijeta, ma koliko pećina bilo između vas i njega. I u vama je iskra tog svjetla. Svetost hrane je samo jedna zraka tog velikog sunca.

I kad danas izađete vani i pogledate oko sebe... Sjetite se toga... Sve je već u vama, cijelo vrijeme... Vi odlučujete o sudbini svijeta. Nitko drugi. I na vama je strahovita odgovornost i apsolutna sloboda. Životi su u vašim rukama. Možete žmiriti na to i reći "ja nisam", ili shvatiti istinu.

Vi ste svjetlo svijeta... Ne zaboravite se nesprestano pitati kako svijetlite i što ste napravili za bića pored sebe. Jer to se, na kraju dana, jedino gleda. To je jedino bitno.

Kad shvatite da ste vi ti koji držite svijet u rukama, shvatili ste sve. I zašto ste tu, i kuda idete...

Namaste!