Praznina je oblik, oblik je praznina

praznina i forma

"Our bodies are given life from the midst of nothingness
Existing where there is nothing
is the meaning of the phrase:
Form is emptiness.
That all things are provided for by nothingness
is the meaning of the phrase:
Emptiness is form
One should not think that these are two separate things."

-- Hagakure

 

 

Ovih dana je došlo pitanje koje nisam očekivao, nisam o tome razmišljao: što osjećaš gledajući sada ta četiri zida koji su bili dom cijeli niz godina... Dok prazniš zadnje ostatke.. što misliš o tome, što ti je u glavi... Što osjećaš...

 

Jutros sam razmišljao o tom pitanju dok sam udisao prohladni jesenski zrak sa balkona na tom četvrtom katu gledajući ispod radnika Zrinjevca kako kosi travu.

Što osjećam? Ništa. Baš ništa. Ni ljutnju, ni srdžbu, tugu ili euforiju. Ništa.

Bila su to četiri zida koja su branila raj, pakao i čistilište. I mogu vam reći da su i raj, i pakao, a posebno čistilište, bili... intenzivni. Do zadnje strune euforije i boli... Intenzivni. Svaki udah, svakog sata u svakom danu tokom svake godine je imao svoj značaj i nije bio uzalud.

Sjećam se onog prvog dana kad sam se naspavao u ta četiri zida. I buđenja ujutro, pogleda kroz prozor. I mira i tišine, spokoja na pogled lišća koje opada. Od tad je opalo cijelo čudo lišća, životi su nestali, životi su nastali i ja danas stojim uz taj isti prozor i - gledam...

Ne osjećam baš ništa. Ni ljubav, ni mržnju, bijes, ni tugu. U prostoru koji je bio sve na svijetu: spas, tamnica i grobnica.

Kad je bio raj, bio je bolno dobar, kad je bio  pakao, pekao je ko sam vrag, a kad je postao čistilište, sagorio je sve što sam imao u sebi.

I sad... Nakon svega... Ne osjećam ništa.

Kao zadnji živući vojnik koji je branio dvorac do zadnjeg daha... I kad je od dvorca ostalo samo strašilo na kraju svijeta, a on postao zatočenik na mjestu gdje mu je nekad život bio...

Zašto sam ostao do kraja? Zašto sam ostao i nakon kraja? Biće da sam vjerovao da je to ono što je ispravno, da nekome dugujem da branim utvrdu čekajući Godota iako sam znao da Godot neće doći.  Zato što znam kako je pasti, kako je lako okrenuti u krivi smjer, pišati uz vjetar, zajebati se u procjeni... Zato sam ostao dok se i zadnja cigla nije sasula u prah.

Kao kad vam umre netko tko vam je bio jako drag, njegov miris i njegovo prisustvo sasvim polako odlazi iz prostora u kojem je živio. Sve one sitne stvari koje je je radio i dalje su tu. Oni mirisi parfema , kolonjske vode ili motanog duhana... Zvukove njegovog koraka kao da ponekad ponovo čujete, svjetlo kroz prozor kao da nekad ponovo vidite, a kad uđete unutra - tišina. Praznina ...

Tek kad nepovratno nestanu, počnete ih intenzivno doživljavati jer je praznina koju su ostavili za sobom jednostavno prevelika da je popuni vanjski svijet.

Proces koji sam prozvao "nestajanje nakon odlaska" traje i traje. Danima, mjesecima, nekad i godinama. I ta prisutnost postaje sve slabašnija, sve tiša i tiša.. Sve dok jednog dana ne ostane samo kao trag u vašem sjećanju. I više ne možete osjetiti mirise, ni čuti zvukove, ma kako se trudili. Samo nijema praznina. Konačno pomirenje...

Mnogi ne mogu podnijeti taj proces. Moraju promijeniti okolinu, grad, državu. Mijenjaju način na koji se oblače, navike koje imaju, puteve kojim se kreću s posla... Traže druge da njihovim tijelima zapune prazninu koju nose. Mnogi nisu u stanju izdržati taj gubitak koji se ponavlja iz dana u dan. Tako tih, a u toj svojoj mrtvoj tišini bolni nijemi vrisak i podsjetnik na sve ono što je ta osoba predstavljala vama i ljudima oko vas.

Mogao sam i ja pobjeći, promijeniti sve to. I dvoumio sam se, neću lagati. Da sve za sobom zaklopim, zatvorim, ugasim... Da dignem sidro... Nekako nisam... Nekako sam ostao... Nikome ne govoreći, sagorijevao sam zajedno sa samim procesom iz dana u dan.. Sve dok na kraju više ništa nije ostalo. Sve dok nisam bio potpuno mrtav i istovremenom potpuno živ. Slobodan od svih okova, tijela i uma.

I danas kad me pitaju što osjećam prema tom prostoru, jedini odgovor koji mogu dati je: "baš ništa". Što pamtim? "Svaki detalj". Kao rola filma koja se odvrtila i sad se beživotno vrti na projektoru života, tako sad gledam te zidove, travnjak vani, hodnik po kojem sam se popeo milijun puta.

Ne osjećam ništa. To se desilo nekom koga više nema.

Ja sam samo promatrač, onaj tko je kroz svoje ruke propustio svaki materijalni dokaz da se taj život ikad dogodio, svaki papirić, svaki predmet, miris, komad tkanine. I počistio je sve, zatvorio knjigu, vratio je na policu.

BIla je to jedna zanimljiva knjiga. 

 


glas jednog davno svršenog vremena