Tri godine bez telekrana

 
16.3.2000 - 16.3.2013

Prije tri godine sam spontano krenuo u eksperiment čiji su rezultati bili toliko nevjerojatni da sam po putu objeručke prihvatio njegovo trajanje na neodređeno vrijeme.

Kako je sve počelo? Paa, u zadnjoj iteraciji slaganja kompjuKtora sam naletio na problem sa driverima za moju TV karticu koja je sa mnom bila od studentskih dana. Nije da sam TV nešto posebno gledao, ali je svejedno bio tu i znao sam blejiti ko tele u šarena vrata. Ovaj put sam zapeo na driverima za prastaru karticu koji vjerojatno nikad neće ni biti napisani i stavio sam si na TODO listu da kupim novu. Jednom.

Nisam to nikad napravio, u početku iz ljenosti, a kasnije više nisam ni htio.

Kako je vrijeme prolazilo,sve sam više uživao u činjenici da me nitko ne bombardira glupostima sa ekrana. Nije bilo reklama i prodavanja muda pod bubrege, nije bilo uvjeravanja u notorne pizdarije, nije bilo tzv "informativnih" emisija koje su bile sve samo ne to za što su se predstavljale,  nije bilo "obrazovnih" blokova u kojima poluretaji jedni drugima objašnjavaju očigledno gubeći u procesu ogromne količine vremena. Tek kad sam se u potpunosti maknuo iz toga, mogao sam shvatiti sve razmjere intelektualnog trovanja kojima sam bio izložen.

I uvijek se sjetim one priče o žabi, loncu s vodom i polaganom zagrijavanju. Da žabu stavite u lonac vruće vode, iskočila bi van u roku odmah. Ako je polagano zagrijavate, skuhaćete je bez problema. Tako je i ovdje bio slučaj. Iz godine u godinu, iz sezone u sezonu, emisije koje su se prikazivale bile su sve gluplje, vijesti sve više postajale nevijesti, a propaganda i indoktrinacija ortodoksnim pizdarijama je s vremenom postala nepodnošljiva.

Zašto to trpimo? Zato što su nas prije toga godinama pripremali da je to normalno, da tako treba, da je to život, da mi to zaslužujemo.

A najbolju priču su nam prodali sa daljinskim upravljačem. "Remote control" - zvuči kao da u svojim rukama imamo tamo neku kontrolu. Da mi biramo, da mi odlučujemo, da imamo svoje mišljenje. A sve su već unaprijed odlučili umjesto nas. Kontroliraju nas na daljinski i mi još dolazimo po još. To je pravo značenje pojma "remote control". Vi ste objekt, ne subjekt.

Najgori oblik ropstva je onaj gdje robov ižive u uvjerenju da su slobodni. Tu, gdje svijest spava, nema izlaza. Nema ni mogućnosti za pobunu jer ni svijest o ropstvu ne postoji.

A televizija šprica svoj signal u svim smjerovima ...

Danas, tri godine kasnije, toliko sam se udaljiio od koncepta modernog telekrana, da svaka njegova slika, svaki zvuk koji proizvede, zvuči kao primitivno grebanje. Čisti otrov. Jedino sa odmakom neke stvari možemo sagledati, a ovaj odmak je jedna od booljih stvari koje sam ikad napravio.

Da se razumijemo, volim ja pogledati dobar film, nađe se puno dobrih stvari u tim pokretnim slikama, ali sam koncept beskonačne petlje u kojoj vas na 15 minuta kvalitetnog filma izudaraju sa 10minuta reklamnog sadržaja najgore vrste, informativne emisije su izgovor za ispiranje mozga, a umjesto obrazovnog programa se vrte sapunice koje ni amebu ne bi intelektualno zadovoljile - to je upravo jezivo.

I upravo je jezivo koliki postotak ljudi je u njihovom potpunom vlasništvu. Jer televizija je samo jedan vid indoktrinacije. Kad izađu na ulicu, teror se nastavlja na jumbo plakatima, u trgovinskim lancima, putevima kojima svi utabano idu (iste plaže, ista skijališta, iste misli)... Televizija je dresura. Kad izađu vani, skaču onoliko visoko koliko su ih na televiziji rekli da skoče. A najstrašnije je što žive u uvjerenju da imaju svoju volju.

Nekad se morate potpuno maknuti iz sistema da ga možete shvatiti. Onda mu se možete vratiti ili ga odbaciti. Onda stvarno imate snagu volje i odluka je u vašim rukama.

Tri godine bez šuma u kanalu... And counting ...