Zaštrašujuća rika mrtve tišine

Na koliko decibela krvare uši? Nakon koje točke npovratno gubite sluh?

A na koliko decibela tišine krvari um? Koja je točka cijepanja duše? I da li je nepovratna?

Moja iskustva su da je uvijek proces reverzibilan. Uvijek se uspijete oporaviti da dobijete još. I još... I ponovo, i opet...  Nemate luksuz anestezije trajnim oštećenjem ovog osjetila.

Ljudi bježe od neugode, od bola, od tišine, od pitanja koja iskrsavaju u toj samoći. A tišina i samoća nekad znaju biti jebeno teški. Kao buldožer se valjaju preko vas, kao nosorog jurišaju i znate da nemate kud. I kad dođu... Na žalost, preživjet ćete.. I opet, i ponovo... 

Sjetite se svih životnih bitaka, stresa, pritiska, borbe, tenzije i stradavanja. I trenutaka kad vam se činilo da nikad neće proći. Da će zauvijek biti tako. Da ćete zauvijek ostati razmazani po kutevima vlastitog života. Sjetite se svih lobotomija, kad vam se bljuvalo od buđenja ujutro do košmarnog sna na rubu iznemoglosti u gluho doba noći.

I kad znate da se borite uzalud. Kad znate da ste već izgubili, ali ne napuštate položaj. Sa štitom ili na njemu. I do zadnjeg daha. Do zadnje strune boli.

...

I kad napokon taj zadnji trenutak dođe, kad vam se na glavu sruši cijeli svijet... Ona ogromna crna tišina, svud oko vas, dok vam udovi mlitavo vise i sve bitke su završene. Brane su pukle, beskonačnost vas je poklopila. I više se ne trebate boriti. Ne morate, nemate protiv koga.

Najprije olakšanje, jer je sve gotovo.. Onda očaj, jer je sve gotovo... I to besciljno plutanje u tišini koje toliko užasava jer graniči sa osjećajem smrti.

NIje neobično da svi želimo što brže pobjeći iz tog stanja. To stanje mrtvog spokoja, kad nema ničeg ispred, ničeg iza, a vrijeme stoji. Strašan je to osjećaj... Ali ako uspijete ostati mirni dovoljno dugo, ako suzbijete prvi poriv da pobjegnete glavom bez obzira bilo gdje, samo da ima pokreta, samo da se nešto dešava... Ako date šansu očima da se naviknu na crnu tamu, ušima da istrpe zaglušujuću riku mrtve tišine...

Počet ćete nazirati obrise nečeg puno vrednijeg od jednog načina života, jednog statusa, sistema, osjećaja (lažne) kontrole...

Samo je jedna kvaka: morate ostati potpuno sami u tome. Nitko ne smije biti blizu. I kad vam se čini da tonete, nema ničije ruke da se za nju uhvatite. I kad vam se čini da izranjate, nema nijednog uha kojem biste to prišapnuli.

Samoća je užasno bitna. Ključna, za shvaćanje bilo čega, rekao bih. Problem je što danas najmanje imamo upravo samoće. I toliko su nam usadili strah od iste, da ćemo sve na ovom svijetu napraviti da se maknemo iz tog "neugodnog" stanja. Kao da se bojimo što ćemo otrkiti kad nas samoća počne proždirati.

Umjesto toga, bježimo, tražimo... Tražimo vodiče, gurue, učitelje, ljubavnike, priležnice, buku, silujemo društveni život ponašajući se kao pijavica ostavljena bez krvave plećke stoke na ispaši. 

A samoća je toliko bitna... I tišina... Zbog vas samih, zbog shvaćanja, prolaska, prelaska i izdizanja iznad vlastitog načina života. Krucijalna je za prihvaćanje onoga što jednostavno - jest.

Nemojte je idealizirati kao ugodu. Uglavnom je vrlo neugodna... U početku... U toj samoći imate samo jednog neprijatelja - sebe same. Neprijatelja koji zna sve vaše trikove i kojeg je nemoguće pobijediti na silu, bijegom i kretanjem... Takav neprijatelj se pobjeđuje upravo suprotnim: mirom, nepokretnošću uma i tijela i prihvaćanjem. Spremnošću da zauvijek ostanete tako, u tom stanju. Sami na svijetu. 

Premalo je onih koji su u stanju prihvatiti tu zaglušujuću tutnjavu tišine. Premalo onih koji su u stanju napraviti suprotno od životinjskih poriva koje imamo u sebi. 

A tišina i samoća su ključne da biste preživjeli vlastitu smrt. Svojom voljom, uz osmjeh na licu.

Kad biste samo znali ...

 

 silence

 

"Like it or not, if you look at your own mind
you will discover it is void and groundless;
as insubstantial as empty space."

-- Padma Sambhava --