... a nismo si sve rekli ...

Svake godine, oko 1.11 ista slika: redovi za posjet grobljima, hiljade upaljenih svijeća, tišina u noćima obasjanim crvenim svjetlom...

Siguran sam da svi imamo ponekog tko nam je otišao bez da smo se stigli oprostiti, ko nam fali iz dana u dan, s kim bismo ponovo rado podijelili dobro i loše... Svi znamo kako je to, pamtimo osjećaj gubitka i bespomoćnosti.

I u redu je biti tužan, ljudski je i pogriješiti prema nekome. Ono što je stvarni problem je da li nastavljamo griješiti danas na način na koji smo nekog izgubili jučer? Da li danas tretiramo nekog kako smo tretirali jučer one kojih više nema.

Da vam kažem da nisam gubio drage ljude, lagao bih. Da vam kažem da nisam zaslužio da neke izgubim, imao bih nos kao Pinokio.

Jako često se sjetim prijatelja kojeg više nemam kako mi prepričava što mu je majka rekla kad joj je sestra otišla: "... a nismo si sve rekli..." Od svih ljudi koje sam izgubio zbog vlastite sebičnosti, njega mi je najviše žao. Za njega bih vratio vrijeme da mogu...

"Nismo si sve rekli..."

Ljudi nestaju iz naših života na razne načine. Nekima palimo svijeće, druge tražimo svijećom. Rezultat je isti - nemamo ih više.

Ono što teško shvaćamo u našem materijalnom svijetu je da smo mi ovdje u prolazu. Bez ičega smo došli ovdje, bez ičega ćemo otići. Jedino što posjedujemo su naša djela. Dobra ili loša, naše su jedino bogatstvo.

Dragim ljudima nikad nećemo sve reći. Uvijek će biti prerano, uvijek će nam faliti. Ako imamo sreće, stići ćemo se barem oprostiti. Ako nismo te sreće... To i dalje ne mijenja na stvari.

Stara zen izreka kaže: "Ako razumijete, stvari su onakve kakve jesu. Ako ne razumijete, stvari su onakve kakve jesu."

Lijepo se sjetiti svojih bližnjih, upaliti im svijeću... Ali nemojte ih tražiti tamo gdje više nisu.

Oni koje smo znali se vraćaju, možda ste danas pričali s nekim koga znate od davno davno prije, samo ga niste prepoznali. Svi smo mi ovdje već bili. Većina će se vratiti još puno puta...

Nemojte brinuti oko onog što je bilo. Neka vas zanima samo ono što je sad. Da vaš korak danas ne povrijedi nikog, da na kraju dana niste vi ti zbog kojeg netko rida u mraku... To je jedino bitno.

Jednog dana... Sresti ćete se ponovo. Imat ćete si priliku sve reći, bili vi tog svjesni ili ne.

Ne zaboravite: možda je danas pred vama bio neko kome jednom davno niste sve rekli. Ne znate kako se zvao, ne znate ni kad je to bilo, ali u tom tonu, u tom oku nešto je bilo poznato...

Svijeće koje gore samo označavaju kraj jedne priče i početak druge. Ništa stvarno ne nestaje.

Zatvorite usta, otvorite um. Osluškujte... Kad okrenete leđa, neka iza vas ne ostane srdžbe, grča i patnje. I shvatit ćete da imate sve. I da je sve tu.

 

you are there