(ne)društvene mreže: Off-switch

Ima nekih stvari koje u startu nisu dobro postavljene, ma kako ih pokušali dovesti na pravu putanju. BBS, IRC, newsi, forumi... Sve je to nekako išlo progresivno prema današnjim društvenim mrežama.

Na prvi pogled bi čovjek rekao da su društvene mreže riješile dio problema oko anonimnih pacijenata koji se kače na svačiju ogradu i pišaju uz vjetar, ali vrijeme je pokazalo da to nikako nije tako.

To što je netko potpisan imenom i prezimenom ne anulira njegovu narav, način razmišljanja, a ni najmanje ne ograničava njegovo prisustvo u vašim životima. Limitiranje po ovom ili onom kriteriju su samo iluzije. Svijet je veliko selo, a informacije se šire kao sifilis po boemskim okupljalištima u vrijeme lorda Byrona.

Već dugo vremena me smeta taj opći nedruštveni kurvarluk na mreži koji se svodi isključivo na virkanje preko nečije ograde i kroz tuđe prozore. Probao sam to ignorirati, probao sam spriječiti, umanjiti taj utjecaj, ali - nije išlo.

Šteta, zapravo, jer sa mnogima sam u kontaktu putem tih istih društvenih mreža. To su neki dobri aspekti, a opet... Zar sam stvarno u kontaktu ako samo klikćem po tuđim fotkama? Zar se stvarno družimo ako sam ja bio na brdu, ti na moru pa si lajkamo statuse? Koji kurčev smisao to ima?

Kad malo razmislim, kad stignem razmisliti od silne količine privatnih informacija koje kolaju po ekranima, shvatim da to nema nikakvog smisla. Ne znamo se bolje zbog toga, ne vidimo se bolje zbog toga, nećemo ni postati superduper prijatelji zbog društvene mreže. Ako se vidimo na planini, ulici, u birtiji, ionako ćemo si samo mahnuti (ili nećemo). Odnos kojeg nema, a opet... Ja znam šta si jela, gdje si ljetovao, kako vam se djeca zovu, kad si se oženio/razvela/kurvao sa onom malom iz provincije...

Ustvari se ne vidimo. Ustvari dijelimo prljavi veš u odnosu kojeg nema. Ustvari mi gledaš preko ramena, a ja to ustvari i ne želim.

Samo naizgled ćemo se manje vidjeti nakon ovoga. Ustvari se nismo ni vidjeli. Samo naizgled smo se razišli, a ustvari se nikad nismo ni našli.

A znao si kad sam ljut, kad sam tužan, kad se smijem, a kad mi je teško. Ima li potrebe da to netko zna o nekome koga nikad ne vidi, ne želi ni vidjeti, a i nismo si baš prijatelji?

Svaka čaša ima rub, jedna kap je uvijek ona koja prelijeva, ali ona je samo trenutak. Ovo je bilo neminovno od prvog dana.

Moj e-mail imate (ako ga trebate imati). Moj broj telefona znate (ako ga smijete znati). Moje vrijeme imate ako ste dio mog života. S te strane se ništa ne mijenja.

A s druge strane... Onaj tko je unutra, unutra je. Nema "grant opcije". Nema pozivnica. Nema gledanja u tuđe dvorište. Ima iza ovih očiju jedan pas koji na to loše reagira. Neće biti dobro ako nekog ujede.

. . .

I zato... Vidimo se... Na biciklu, na utrkama, na treninzima, planinama, predavanjima, pivi i koncertima.

A što se (ne)društvene virtualne priče tiče... Kraj počinje ovdje.

So long, and thanks for all the fish...