Tko posjeduje kišu? (trening duha)

Sjednem ja tako u auto, odvezem 200km iz jedne kišne zone u drugu, ugasim na vrijeme sve vremenske prognozere koji ovih dana lažu nemilice i...

Stiže večer, ja sjedim polugol na terasi. Hlače su mi na sušenju nakon pljuska koji me je saprao  prije pola sata. Mokar ko miš. Našli mi neku maramu. Škot sa Balkana, marama, čupave noge i patike. Da me vidi pogranična policija, prvo bi me hapsili, a drugo jutro pitali koji sam.

Sa terase puca predivan pogled na okolna brda od koji se trenutno ne vidi nijedno. Oblaci su zaklonili ne samo brda, nego i šumu. Sve dalje od 100m je sivo. I pada nemilice. Pada ko da nikad neće stati. Munje osvjetljavaju terasu i igraju se sa nijansama sivila u daljniji. Tu i tamo osvijetle sve kao da je dan, pa onda ponovo cijeli svijet utone u noć.

Na desetak metara od mene je 25 kV željeznički dalekovod. Pitam se da li je jači gromobran ili 25 kV  i da mi neće kaka sablja s neba pokvariti raspored dlačica na bradi... Gledam keramičke izolatore i kabele natopljene vodom... Valjda neće...

Sutrašnji trening je vrlo upitan. Ma šta trening, trenutno izgleda kao da je i sutrašnji dan doveden u pitanje.

Sjedim polugol u fotelji na terasi i razmišljam o retoričkom pitanju: Tko posjeduje kišu? A mjesec? Sunce? Zvijezde?

Ovdje i sada, u brdima na pograničnom području vrijeme stoji. Kiša lijeva, njen zvuk umiruje, njen miris pomlađuje. Tko posjeduje kišu...?

Tišina, kakva se u velikom gradu nikad ne može doživjeti, samoća o kakvoj mnogi samo sanjaju...

Da li će sutra biti vozljivo? Mokro? Da li ću kisnuti ko miš na biciklu? Nije bitno...

Sutra je neizvjesno. Danas je ovdje. A kiša smiruje, njen miris pomlađuje...

"Tko posjeduje kišu..", plovi zrakom... Dobrodošli u jedno predivno veče, dok munje paraju nebo.