Turobna vremena?

 “There isn't enough darkness in all the world to snuff out the light of one little candle.”
-- Gautama Buddha

Svako vrijeme ima svoje oblake, svoju koprenu, svoju sjetu, svoju suzu nosi, svoje misli roji... Neka vremena su manje bolna od drugih. Neka su nepodnošljiva. Neka se čine kao kraj svijeta, kraj ljudskosti, kraj svega.

Kažu da nikad nije bilo ovako. Kažu da nikad nije bilo gore. Lažu vam... Bilo je i ovako, bilo je svakako. I gore i bolje. Kuge su harale, svjetski ratovi su bjesnili, ljudi su ubijani kao muhe. Dva loša su i prije ubijala Miloša.

Sve se vrti ukrug. Nije na nama da odlučujemo u koje vrijeme ćemo hodati ovim tlom. Na nama je samo da odlučimo što ćemo sa vremenom koje imamo i kako ćemo hodati.

Da li ćemo grabiti dok ima ili dijeliti, na nama je. Da li ćemo ubiti jer možemo, dok možemo... Na nama je. Podijeliti, pružiti ruku... Na nama je. Biti jecaj u tami ili biti svjetlo... Sve je na nama.

Ako u najvećem kaosu uspijemo na tren zastati, osluhnuti sebe iznutra i pogledati svijet iznutra prema van, shvatit ćemo da nisu vremena turobna nego mi sami. Nije kaos oko nas, nego dolazi iz nas.

Nema oblaka osim onih koje sami navučemo. Nema boli osim one koju sami donesemo. Nema sunca osim onog koje sami upalimo.