Otac na pravom putu

Koliko još generacija se treba izmijeniti prije nego shvatimo što je bitno u životu? Za koliko vreća novaca moramo trčati da se pred kraj života jedemo što smo uludo potrošili vrijeme? Koliko slave uloviti? Materijalnog zagrabiti?

Problem sa svijetom danas je iluzija da imamo vremena. Ta iluzija nas opravdava dok grabimo za vlastiti ego, punimo džepove bezvrijednim papirima, čeznemo za komadima lima, drugim tijelima, lažnim ovacijama...

I onda se jednog dana okrenemo i shvatimo da smo - zakasnili. Voljenu osobu više ne poznajemo, djeca su odrasla, daleka i strana, prijatelja nemamo jer smo se okružili ljudima koji gledaju samo sebe i samo novac... Uspješni smo ljudi u finim odijelima, cijenjeni, uglađeni, moćni... A opet... Potpuno sami, usahli i potrošeni.

Vrijeme nam isteklo...

Biti otac, majka, biti roditelj... Puno je  više od onog što mnogi zamišljaju. Djecu je puno lakše napraviti nego podići, puno lakše imati nego voljeti, puno jednostavnije trpiti nego živjeti uz njih...

A samo sjedeći uz male bebe i gledajući ih kako se mijenjaju iz dana u dan možete shvatiti smisao - svega. Što je bitno, što mami osmijeh, što znači kad vas male ruke trebaju... I to vrijeme, dok su bebe male i kad od beba postaju mali dječaci i djevojčice je najvrednije što vam netko može dati. Da to doživite, proživite ponovo svoje prve korake, bude oslonac, budete ruka, onaj koji podiže, brani, vodi kroz život.

Ja sam imao priliku tri mjeseca svog života u potpunosti posvetiti jednom malom stvorenju. Iz dana u dan buditi se uz nju, zaspati uz nju. Voditi je za ruku kroz svijet, gledati kako od male bebe postaje mala curica. I tri mjeseca su prošla kao jedan dan, a doživljaja je toliko kao da smo već godinama ovako.

Dok smo u parku sjedili i prebirali kamenčiće bez da nam se ikud žuri... Dok smo spavali usred dana; sad, dva ili tri - bilo je svejedno... Jeli zajedno ujutro dok se sunce podizalo na nebu... Vozili se zajedno posvuda, radili sve one svakodnevne stvari zajedno... Vrijeme je postalo potpuno relativan pojam. Mogli smo sjediti i gledati oblake kako putuju nebom nekoliko minuta ili nekoliko sati. Dok se pelena ne napuni (a rezerve imamo), pa ponovo... Svaki dan je bio pravi dan.

Za svaki trenutak, osmjeh, dodir i šetnju sa rukom u ruci... Za bistre oči koje razumiju sve i tvoj, samo tebi razumljiv, jezik kojim si mi opisivala svijet, za svaki zagrljaj, svaki dodir... Beskrajno ti hvala. Za divna jutra, ispunjene dane i mirne noći... Beskrajno ti hvala... Zato što si tu, sa nama iz dana u dan i podsjećaš nas na smisao svega... Beskrajno ti hvala!

. . .

Roditeljski dopust je nešto što u svakom slučaju preporučujem svim očevima. Da osjete, da razumiju, da stanu na loptu i shvate da je jedino što tako maloj djeci u toj dobi možete dati nisu ni igračke, ni crtići. Ono što im možete i trebate dati se ne može kupiti, zamijeniti, ubrzati ili kopirati. Možete im dati jedino - vrijeme. Svoje vrijeme. Sebe. U cjelosti i bez ograda.

A vrijeme je nemilosrdno. Vrijeme je binarno. Ako promašite tu priliku, nećete više dobiti drugu. Ili jeste, ili niste. Samo jednom su tako mali, samo jednom vas tako trebaju, tako osjete i mogu vam zauzvrat dati toliko veselja, potpunih dana. Ono što ćete zauzvrrat dobiti ostat će s vama cijeli život. Ono što ćete njima dati, gradit će ih kroz godine koje dolaze. Odnos koji sada gradite, živjet ćete u godinama koje dolaze.

Ne gledajte novac, ne gledajte karijeru.

Budite roditelj. Budite otac.

Jer, najbolje stvari u životu nisu stvari.