Homo homini lupus AD 2015

Danas, kad se sramim što sam ljudsko biće... Danas, kad se tako strašno sramim što sam ljudsko biće.... Gledam, samo gledam i nestajem od sramote... Ono što vidim je potpuna ljudska tragedija. Ono što čujem je bestijalnost modernog svijeta. I strah... Strah od promjena, od neprijatelja, za svoje dupe...

. . .

A bio sam i ja izbjeglica. I pamtim onaj dan, onaj deseti mart kad me je pratilo veliko crveno sunce na mom putu. Bilo je hladno tog dana kad sam postao izbjeglica. Kad sam se spasio, a nisam. Pobjegao, a nisam. Preživio, a nisam ni to.

Na tom putu gledao sam okolo samo ako sam baš morao. Na čelu mi je pisalo "META". Svima nam je jednako pisalo... Pamtim konvoj autobusa tog jutra u gradu... Sve sivo, a tako vedro jutro... Sve je bilo crno. I sunce je sijalo crno... Jedna žena je stajala pored konvoja, ronila suze i nekontrolirano mahala za svima nama kad smo kretali... U bolnoj grimasi na njenom licu nisam mogao razlučiti da li se više smije, ili više plače. Da li je više očajna ili više sretna. A bila je i jedno i drugo. I Luda i svoja, i mrtva i živa. Slomljena između dva svijeta, oba jednako morbidna i jednako stvarna.

Znao sam da me mrze oni od kojih bježim. Ono što nisam znao je da će me mrziti i oni kojima ću doći. I bolje da to nisam znao tog trenutka. Pitanje je da li bih se nastavio boriti da sam to tad znao.

U šta smo kretali? Što nas je čekalo na tom putu? Nismo imali ništa, baš ništa, osim te lude nade, tog proreza svjetla između dvije daske vlastitog groba koji nas je tjerao da grebemo dalje. Krvavim rukama, očliju usahlih od smrti koja je bila dio nas...

Naš put je trajao samo jedan dan. U bilo kom trenutku su nas mogli pobiti kao pse. Bilo tko, bilo kada, bilo kako. Bili smo mete, neželjeni otpad, proklete izbjeglice. Trajao je jedan dan, a ostario sam cijeli jedan život.

"Izbjeglice - izjelice", pjevala su djeca u gradu iz kojeg sam otišao.

I samo me je to crveno veliko sunce pratilo. Samo njega sam gledao kriomice, krajičkom oka, ispd masne kose koja mi je padala po licu i vratu...

Toliko sam želio otići, toliko sam želio zamijeniti svo to crnilo, koje nas je sviju poklopilo, da se nisam stigao ni upitati kako će biti kad dođemo "tamo".

I došli smo... Iscrpljeni, umorni, izranjavani iznutra... Potpuno izgubljeni...

I ja nikad nisam htio biti izbjeglica. Niti su moji roditelji to htjeli. Kad smo došli "tamo", natjerali su nas da to postanemo. Da se upišemo, dali su nam zelene izbjegličke kartone da se razlikujemo od "prognanika", od nekih drugih koji su isto tako najebali kao žuti, ali su ih razlikovali od nas. Oni su bili pri dnu, mi smo bili niže i od tog dna...

I jedina razlika od onih od kojih ste otišli i ovih kojima ste došli je bila što ste došli u sredinu gdje nemaju baš odriješene ruke da vas pobiju na sred ulice. Kao pse... Sve drugo je bilo isto.

Kad imate 15 godina, kad vam uzmu prijatelje, simpatije, grad, život, okuju vam dušu katranom... Ona struna svjetla koju gledate iz vlastitog groba vam sija kao najjače sunce. I kad napokon razbijete taj lijes, i shvatite da se nalazite u još jednom, istom takvom, samo malo većem...

Kad shvatite da nema nade. Da ste sami. Ostavljeni. Prodani. Obilježeni. Prljavi. Prokleti. Označeni kao nečist soj. Krivci za sve i sva.

Kad shvatite da struna svjetla nije bilo sunce nego iskrenje čekića koji zakucava čavle u vaš novi lijes. Lijep, ulašten. Deblji. Jači.

Da ne izađete nikad... Da ne jedete tuđu hranu... Ne nosite tuđu odjeću... Ne dišete tuđi zrak...

Jer vi ste prljava izbjeglica.

. . .

Tada sam imao 15. Mnogi nisu imali ni 5. I danas gledam slike, kao onda kad sam ih gledao.... Mrtve, pobacane okolo, prezrene, pogažene... I slušam okolo priče. Osjetim taj bijes. Srdžbu. Odbijanje. Gledam kako ih tuku kao kriminalce, kako tuku žene i djecu... Kolika ljudska nula netko mora biti da digne ruku na gladne, na djecu... Da ih pljuju, da reže na njih, da preko usta prevale sve te ogavne riječi.

A znam točno o čemu govore jer sam to i sam jednom davno doživio. Na žalost, ima ih koji su u to vrijeme bili u blatu zajedno sa mnom, a koji danas oštre kolce, lašte batine i režeći sanjaju šta će da im rade...

Prljavim izbjeglicama... Nek idu odakle su došli. Ne trebju nam ovdje. Neka ih nema, tako je najbolje....

Sve znam jer sam sve to i sam slušao dok sam se izvlačio iz blata u koje su me gurnuli.

Gledam i tako se stidim što sam ljudsko biće... Gledam i ne mogu skrenuti pogled. Ubijaju me te slike, urezuju mi se u rožnicu, svrdlaju mi koru mozga, a ne mogu prestati gledati... Ponovo gledam mrtvu djecu. A mislio sam da više nikad neću ...

Nakon svega, nakon toliko ratova, toliko patnje, toliko bijede, gladi i pomora... Zar opet? Zar ponovo? Na nemoćne, na najmanje, na budućnost ovog svijeta...

Zašto... Ne gledajte mene. Gledajte ih u oči i vi im recite. Ako imate muda, ako se ne skamenite od strahote... Ako se usudite ostati stajati pred njima... Vi im recite.

Zašto?!