Umjesto novogodišnje čestitke

Sretna Nova dopunicrtu. Neka vam bude dopunicrtu. I nek vas krase dopunicrtu. I neka ...

Ne postoji lijep način da se kažu iskonski izopačene stvari, niti lijep celofan da se zamota sramota i bijeda koju nosimo u rukama. Kažu da je svako iskustvo, dobar učitelj. Kažu da i iz govana raste prvoklasni paradajz. Kažu... Samo, nisam u to baš siguran s obzirom da mi ne gnojimo, mi utapamo.

Sjetim se dvog djetinjstva. I onda su postojali neki zločesti ljudi koji su nam zaklanjali sunce. I naši roditelji su nas štitili koliko su mogli.

I odrasli smo... Veliki smo da se možemo sami braniti. Naši roditelji su nas izveli na pravi put. Ili možda nisu?

Ti zločesti ljudi su sad vrlo stari ili više nisu tu. Mi smo sad ti novi ljudi. I što se promijenilo? Što je bolje?

I dalje oko nas hodaju neki drugi zločesti ljudi. I dalje se djeca i žene ubijaju, muče i nestaju. Ratovi nisu prestali, i dalje ima jednako puno gladnih i porobljenih...

A kao prvašići smo kupovali Unicef markice za gladnu djecu Afrike. Blijedih lica smo slušali da tamo negdje postoji strašan i nepošten scijet gdje djeca umiru od gladi, a neki zločesti ljudi pale kuće, ubijaju im majke, raseljavaju očeve...

Cijele generacije su odrasle na tome. Kako je onda moguće da se danas ništa, baš ništa nije promijenilo? Kako je moguće da su naši roditelji odgojili tako glupu i svirepu djecu koja danas ubijaju neku drugu djecu?

Ako želite dobiti moralnu poruku, ne tražite je na televiziji, u firmi, u crkvi ni u birtiji. Ako želite shvatiti gdje ste zglajzali s puta (gdje smo svi zglajzali), otiđite u vrtić. Gledajte tu djecu, učite od njih i sve će vam biti jasno.

Smeće se na baca u šumu već u kontejner. Prije jela se peru ruke. Na ulazu se skidaju cipele. Ne krade se nikad. Prijatelju se uvijek pomaže. Svi smo mi prijatelji. Zeko se ostavi da živi u miru. Maca nam prede i pije mlijeko iz zdjelice. Ne stavlja joj se petarda u uho, niti je se veže za kuku od automobila. U laži su kratke noge. Majka je svetinja. Svaka curica je naša prijateljica i majka neke buduće male djece. Kad odrastemo, bit ćemo doktori, vozači autobusa, vatrogasci...

Svaki dan gledam te poduke i uživam ih slušati. S druge stvare, sa zebnjom se pitam u kom trenutku to sve ode u krasan kurac i kad od tako dobre djece postanu tako pokvareni ljudi. U kom trenutku padaju maske? Da li su uopće bile maske ili ih jednostavno nakon vrtića istrgnemo i bacimo vukovima, pa, oni koji ostanu, i sami postaju vukovi? Kad od malog vatrogasca nastane krvožedna novacagladna ljudotinja?

Ove godine, umjesto novogodišnje čestitke želim svima samo jedno: da nikad ne odrastu, da ne postanu nikad ono što gledaju s druge strane vrtićke ograde.

Jer, i Hitler, i Ghandi su nekad bila djeca. Mala, bespomoćna djeca... Što se desilo? Kako je jedan postao vuk, a drugi ostao dijete?

Što mi, pokvareni odrasli, možemo napraviti da prekinemo taj začarani krug? Odgovor na to pitanje -  to nam želim svima.

Da naš utjecaj na ta mala bića bude što blaži. Jer, negdje jebeno griješimo već stotinama godina. Deklarativno im govorimo jedno, a radimo drugo. Učimo ih da smeće ide u kontejnere, a frižidere i WC školjke bacamo u šume. Govorimo im da pomažu jedni druge, a sami hodamo sa nožem u rukama. Pravimo budale od tih malih bića koja jesu mala, ali nikako nisu glupa.

Raj i pakao nastaje iz malih stvari. Samo je pitanje možemo li ih prepoznati i usudimo li se mijenjati. Ne njih, ne druge, nego sebe.

Da nam pismo pišu naša nerođena djeca, možda bi nam napisali stvari od kojih bi nam se okrenuo želudac. Možda bismo usahnuli od užasa kakvi smo sami postali? Da stave ogledalo pred naš život, da li bismo to mogli podnijeti?

Volite li vlastitu djecu? Brinete li se za njih? Da vam napišu ovako nešto? Biste li preživjeli?