Rush hour na mjestu gdje vrijeme stoji

Kažu da barem jednom godišnje trebate otputovati na mjesto gdje nikad prije niste bili. Nekad je, međutim, dovoljno samo promijeniti mikroklimu. Nevjerojatno je koliko svijet izgleda drugačije sa samo malom promjenom perspektive.

Zatekao sam se neki dan u kvartu u kojeg nisam nikad prije kročio nogom.  Put me naveo sasvim slučajno i imao sam nekih dvadesetak minuta za ubiti pa sam otišao u lokalnu trgovinu (banane, smokve, rakija  - standardni IT gablec :)). Trgovina je izgledala kao i sve druge. Kvart je izgledao kao i svi drugi. Međutim ...

Ušavši unutra, upao sam u paralelni svemir. Ne pamtim kad sam na jednom mjestu vidio toliko starih ljudi. Djedovi i bakice su nosili svaki svoju košaru i lagano kruzali kroz trgovinu po principu "ovo hoću - ovo neću". Vrijeme na ovom mjestu nije postojalo. Nije postojalo jučer, nije postojalo ni sutra.

Samo ovaj trenutak je bio tu i samo on je bio bitan. Cijele vojske onih koji traže smisao bi sve dali da postignu stanje u kojem su bili ovi ljudi tu bez da su toga i bili svjesni.

Ovaj osjećaj za "ovdje i sada" imamo u vrtićkoj dobi i uspješno nam ga sjebu još u prvim razredima osnovne škole. Na fakultetu ga poneki još malo pronađu, ali sa prvim poslom od 9 do 17h i to uglavnom odlazi u vjetar.

Žrvanj obaveza nemilosrdno melje i, od razigranog djeteta koje je u stanju satima slagati kamenčiće uz more kao da ništa drugo na svijetu ne postoji, stvara Quasimoda koji besciljno luta svijetom uvijek negdje žureći i radeći jedno dok je mozak na tri druge strane svijeta.

Tek stariji ljudi koji više nigdje ne trebaju žuriti ponekad i sami shvate da je bitno jedino ovo ovdje i sada i da imaju sve na svijetu samom činjenicom da su danas živi.

Zašto je to toiko teško shvatiti nama ostalima?

Koliko kroničnih bolesti moramo skupiti prije nego shvatimo da je grčenje za karijeru kurac od ovce? Koliko artritisa i osteoporoze popiti prije nego naučimo uživati u danu u kojem nas ništa ne boli? Koliko dragih ljudi izgubiti prije nego shvatimo da novi auto vrijedi jednako kao i stari i da statusni simboli privlače pičke i krvopije, a ne mogu vratiti one koji su nas stvarno voljeli?

Zašto je prosječnom homosapiensu glavna nit vodilja bogatstvo? Od pogleda u to jebeno sutra život mu prolazi ispred očiju? I zašto se sjete zdravlja i voljenih oko sebe tek kad ih izgube?

Ako čitate ove retke, a niste (još) štićenik doma za starije i nemoćne, stanite na loptu. Utakmica koju su vam nametnuli uopće nije vaša igra. Bitka za firmu, karijeru i gomilu stvari nije vaša bitka. Izađite van iz zagušljivog ureda, iz neonskog inkubatora shoping centra... Izađite i onjušite zrak. Uzmite za ruku onog kojeg volite. Zagrlite ga čvrsto.

Uživajte u trenutku. To je vaša jedina bitka.

time stop