Young, angry and ...

Teško mi idu riječi pod zadnje vrijeme. Imao bih puno toga za reći, ali previše stvari hendlam po danu, satu udahu, da bih stvarno sjeo i napisao par suvislih riječi. Danas jednostavno moram.

Jer nekad se zateknete na mjestu koje vam nije bilo u planu, među ljudima koje niste očekivali vidjeti, u svijetu u koji niste ni željeli ući - jednostavno vas je progutao.

Tako sam jučer, igrom slučaja, hodao istim ulicama kao i horde mladih, jako mladih ljudi koji su upravo zavšili  školu u sustavu koji njeguje samo formu i kreću u život u svijetu gdje ta ista škola nije bitna. "Dog eat dog" svijet, reptilski umovi koji jedu vlastitu djecu...

I gledao sam te mlade ljude kako hodaju ulicama, svojim korakom pišu manifest za sijede glave koje to nije briga. Jer da ih je bilo briga, da li bi dozvolili da do ovoga dođe?

U kakav svijet ih puštamo? Kakav smo sutra osigurali za njih? Da li su oni sami svjesni što će se desiti kad se svjetla proslave završetka škole ugase?

Gledao sam te mlade ljude, te horde u čijim povicima sam čuo premalo ushita, a previše krikova, upravne škole, gimnazije, elektrotehničare... Gledajući njih, kroz glavu su mi prolazile slike nas koji radimo u sistemu koji je u svojoj srži toliko pokvaren da bismo dva put razmislili da li bismo vlasittog neprijatelja pozvali unutra. A ovo su naša djeca...

I nije mi nikako jasno, kad će u sijede glave doći iz usahlih guzica da su ovo oni koji će ih hraniti kad više ne budu mogli držati ključeve od Audija u rukama. Ovo su oni koji će raditi za njihovu penziju. Da li su zaslužili penziju kad ste im ostavili ovakav svijet?  Usude li joj se nadati?

Ti mladi ljudi će nas liječiti u bolnicama kad ne budemo mogli stati na vlastite noge. Imamo li muda tražiti to od njih?

Nakon ovakve ostavštine? Nakon svega? Ako dobijemo penziju i bolnice onako kako smo njima ostavili svijet u koji tek uzlaze, možemo se ovog trena pokupiti i nestati.

Gledao sam te mlade ljude i bilo mi je neizmjerno neizmjerno žao... Jer to su naša djeca - a mi smo ih uveli u svijet roblja. To je naša budućnost, a gazili smo je nogama. Nemilice.

I kad se svjetla ugase, veliki broj ovih mladih ljudi će pokupiti svoje krpe i sjesti na jedan od autobusa za Evropu, odletjeti za Kanadu, Novi Zeland... I napravit će jedinu ispravnu stvar.

Nakon svega što smo im pripremili, ne postoji moralna, zakonska ili bilo kakva dužnost da ostanu uz nas jedne jedine sekunde više nego što moraju. A više ne moraju.

Ironično, ali to je jedina svijetla točka koju sam vidio na njihovom putu i bilo mi je lakše zbog toga. I svi su toga svjesni: oronuli sebični očevi ove zemlje, prekaljeni Fagini koji ih planiraju porobiti i (što je najvažnije) mladi ljudi sami. Ustali su i shvatili da ne moraju biti ovdje. Da je svijet preveli, prešaren i prevelik da si dozvole postati veslači na galiji koja tone.

I gledam ih, sa suzom u oku i osmjehom na licu. Svi žanjemo ono što smo posijali. Korov koji je ovdje zasijan nije njihov. Naš je. Osmjeh na mladim licima nije naš. Njihov je.

Naše sutra nije njihovo sutra. A znajući da će njihovo sutra biti bolje tamo negdje daleko, čini moje danas barem malo veslijim.

 . . .

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.

-- Kahlil Gibran