Ruke iz Nazorove
I
Ima stvari koje ljudi rade jedni drugima. Ružnih stvari. Reptilski svirepih stvari. I o tome se piše. I to se prepričava. I rade se filmovi.
Ima stvari koje ljudi rade djeci. Užasnmih stvari. I o tome se piše. Prepričava. Rade se filmovi.
...
Ima jedna stvar o kojoj se ne piše dovoljno. Ne piše se uopće. Skriva se pod tepih. Ta stvar se zove napuštanje. Ostavljanje bespomoćnih stvorenja da jednostavno - umru. Da nestanu, da ih nema.
Nema goreg prezira od tog.
...
Ima jedna kuća u Nazorovoj ulici koja je prepuna takve djece. I jedna crna kapija kroz koju se ulazi u taj svijet. Kapija koja podrhtava od jeze kad god se otvara. Jer kapija ne zna zašto je otvaraju. Da li unutra ulazi još jedan ostavljen da umre? Da li dolazi netko tko će dati dio svog jednog dana da nekom malom biću sine sunce barem na kratko? Netko treći sa strane koji će im donijeti plišanog medu, bodić ili hlačice?
Crna kapija je vidjela više straha, čula više uzdaha i osjetila više očaja od cijelog svijeta sa svoje vanjske strane zajedno. Ta kapija je portal u drugi svijet. Za neke je samo ulaz, nekima će jednom postati i izlaz, a neki su samo u prolazu...
Uvijek sam tvrdio da bi na ovom svijetu trebala postojati dozvola za pravljenje djece. I ta dozvola bi se trebala izdavati teže od dozvole za pilote. Jer, svaka budala danas može napraviti dijete (Ovdje se unaprijed ispričavam svima koji imaju to u srcu, pokušavaju i teško im je. Oni su izuzetak u ovoj priči i imaju moje beskrajno poštovanje). Djeca se na ovom svijetu prave ko lego kockice i još lakše odbacuju.
U nedostaku boljeg (ili neuviđanju boljeg) imamo sistem koji takvim spodobama daje prava na ta ista mala bića koja su tako svirepo odbacili. Prava na drugu šansu, dok ih netko drugi podiže na noge. Prava da ih sjebu ponovo, dok ih drugi liječe i vidaju im rane na malim srcima. Prava da im usade split-brain i rastegnu između svijeta koji ih voli, podiže i svijeta koji ih je tako bešćutno odbacio. I još imaju muda tražiti od njih da zagrle svoje krvnike.
Jer u ovom primitivnom svijetu, sperma nije voda. To ima jebenu važnost. To nekome daje pravo da i nakon svega svoje prljave šape zabada u dječiji svijet kojeg je prezreo i već jednom ubio. Zakon genetskog materijala, prava donatora sperme iznad ljudskosti; ideja primitivna kao ideja zemlje kao ravne ploče, danas žari i pali u sistemu u kojem mala bića neopisivo pate.
...
Da vam pokušam opisati što sam osjetio dok sam danas otvarao tu crnu škripavu kapiju, ne bi vam se svidjelo. Ne bi bilo ni fer od mene da vam o tome govorim. Svi koji su napustili bespomoćne, simbolički su prošli ovim vratima. Bol koju su nanijeli tim malim bićima se čuje kao potmula škripa svaki put kad ih dodirnete.
Ima li smisla pitati "kako ste mogli"? Ne želim znati. Ne želim vam ja biti porota ni krvnik. Ne želim imati ništa s vama.
Ne tražite moj pogled u gomili, moju ruku u oluji, moje misli i samo da mi nešto kažete. Nemam to za vas. Za vas sam praznina, crna rupa, vakuum svijeta, isti onaj u kojem ste ostavili vlastitu djecu.
Vaši razlozi, vaš put, vaša karma...
...
Ali iza zidova te kuće su ljudi koji su stvarno očevi i majke stotinama djece koji su tamo bili, jesu i koji će tek doći. Iza zidova su roditelji cijelih generacija. Korektivni faktor svijeta, svjetlo na kraju tunela i ruka koja je odgovorila na vapaj upomoć.
Koliko je takvih ruku oko nas, koje ni ne primjećujemo. A tu su za one koje su tamo neki donatori genetskog materijala jednom davno odbacili. I njih nećete vidjeti po novinama i na televiziji.
Jer ruka koja odgovara na vapaj iz tame ne treba Zakon da je štiti. Ni dozvolu za rad. Zakon danas ionako najviše štiti ubojice.
A tamo u Nazorovoj, postoji svijet povrh svijeta. Sa puno tuge, puno boli, ali i puno smijeha. I čak i kad ne možete doći tamo i dati im svoje vrijeme, možete se pobrinuti da imaju knjige za školu, medu pod rukom dok spavaju, više voća na stolu, poneki izlet u šareni svijet izvan tih zidova koji su im jedini dom.
Budite čovjek. Budite i vi ruka iz Nazorove. Ona koja donosi, a ne odnosi. Ona koju očekuju sa osmjehom i suzama u očima u isto vrijeme.
