Na putu ...

“The path is the goal.”
-- Mahatma Gandhi

Koliko puta nismo napravili ono što smo trebali jer nas je bilo strah? Jer smo sumnjali? Držali se za ono  malo što imamo jer smo previše puta do sada ostajali bez svega, pa i bez tog malo...

Sve nas odrasle na Balkanu biju isti demoni - strah od gubitka to malo tla pod nogama. Jer smo ga gubili... Ne samo jednom. I ubijali su nas. I raseljavali. I križali sa popisa ljudskog roda. Previše puta...

 Rekao bih da smo na listi za odstrel odavno. Taman kad nas jedni skinu s te liste, drugi nas dodaju. I tako iz generacije u generaciju.

Ali u nekom trenutku, čak i mi, generacijski žigosani, uspijemo ustati iz tog blata u koje nas guraju i shvatiti - da smo jaki. Da nema sunca nad nama od nas samih, da nema kiše jače od naših suza ni grmljavine glasnije od naših jecaja.

I da, na kraju dana, u nacrnjem mraku, svjetlo naše svijesti sjaji jebeno jako. Prejako da ostane ignorirano. Prevrijedno da ostanemo tu gdje smo. I onda se počne odmotavati ono što je, po meni, bilo samo pitanje vremena.

I nismo mi ni prvi, ni zadnji. Milijuni su prije nas kročili sličnim putem, samo svatko od nas ima svoj trag u beskraju. I, ma koliko se ja godinama podsvjesno opirao tom tragu, na kraju se ispostavi da je svaki otpor suvišan.

Ne zato što je sila koja nas vuče jača od nas samih. Ne zato što nemamo drugog izbora, već upravo suprotno.

Nekad je dovoljan maleni kamen koji pokrene lavinu, nekad trebamo izgubiti sve da postanemo svjesni... Svjesni da ograde postoje samo u načim glavama i da cilj ne postoji na način na kojeg ga zamišljamo. Imati nekretninu, stalni posao, ženu/muža/djecu/kuče/mače nije cilj. Konstanta ne postoji. Sve se mijenja, pa i mi sa svim tim htjeli mi to sebi priznati ili ne. Cilj kao sidrište jednostavno ne postoji.

Svijet je prevelik da se sami stavimo u kavez da smo stigli na cilj. Nismo, a opet smo cijelo vrijeme tu. Jer... Put je cilj.

Moj put je  samo moj, tvoj je samo tvoj. I, možda nam se putevi u nekom trenutku preklope, možda se više nikad ne razdvoje... Ali i dalje su naši, osobni i jedinstveni.

Nisam nikome rekao zbogom jer u rastanke ne vjerujem. Ovo je prije svega još jedno putovanje. I ne sumnjajte ni jedan jedini tren da sam bliže nego vam se čini. Gledam vas preko ramena kad i ne očekujete. Glavu gore! Ništa se u suštini nije promijenilo. Moje misli su s vama i dalje. Nisam vas zaboravio i nikad neću. Ja ne zaboravljam tako lako.

Put je cilj. Veselite se putu. I budite spremni za pivo kad nam se putevi ponovo preklope. I prije nego se nadate. ;)

God tur og vi ses!