Rezanje vremena

Jučer, danas, sutra? Bivše, sadašnje, buduće? Utezi prošlosti... Sve su to krivi koncepti koji nas sabijaju u zemlju. Demoni prošlosti, nedorečene stvari, neodgledane drame, neodrađene smrti...

Sve su samo puste iluzije. Strahovi od nečeg čega nema. Kako vas može biti strah, ako - ne postoji. Samo zato što je nekad postojalo? Da li je stvarno...?

Ne postoji jučer, ne postoji ni sutra. Postoji samo danas i sad. Ovaj dan, ovaj tren, ovaj udah. Ono što radimo sada se računa. Ono što je bilo jučer je odavno mrtvo.

. . .

Ima tako dana kad treba zasukati rukave i prebaciti par kanti govana prošlosti sa mjesta A na mjesto B. Nije bitno zašto. I grobove prekopavaju, zar ne? I septičke jame čiste ponekad. Nazovimo to proljevno čišćenje.

Interesantno je kako nam  se neke stvari jednostavno - ne rade. Ne gledaju nam se, ne troši nam se ni trenutak ovog danas da to napravimo. Ali, nekad se mora. Nekad ste obećali. Red je.

I zasučete rukave, pripremite se na smrad, na neugodu, na grč u želucu. I krenete tući po tom nemilom poslu da što prije završi. I krenete mehanički, protiv sebe, kao kad ste mali išli kod zubara - ne bi ni za što na svijetu, a noge vas ipak nekako nose.

I traje to tako neko vrijeme, kad li... Zastanete na trenutak i uhvatite se kako niste nimalo zgroženi onim što prekopavate. Jedini grč u želucu je onaj s početka priče kad ste se pripremili na riganje. I već je prošao. Gledate prizore od kojih bi vam se trebao okretati želudac. Zašto se ne okreće? Trebalo bi vam ne biti dobro, zašto to nije tako? Morali biste se tresti od srdžbe, a ruke su vam mirne. Ne osjećate ništa.

. . .

A istina je slijedeća: Nema te. Ne postojiš! Taj svijet je iluzija. Prošao sam kroz njega kao kroz putar. Kako sam mogao? Kako sam smio? Ti si mi dao dozvolu. Srušio si ga sam prije nego je moja ruka prošla kroz te kartonske zidove.

I to "jučer" koje sam prekopao ne postoji. Vezalo ga je samo ovo "danas", a ovo "danas"  više ne poznaje taj svijet.

I onda mi se zavrti cijeli film. Svi svjetovi koje sam srušio svi svemiri nestali u jednom jedinom dahu. Prerezao sam ih kao papir. Ne jedan, ne dva. Nebrojeno njih ... I ne sjetim ih se... A kad me podsjete na njih - ne osjećam ništa. Nisu moji; ja danas nisam onaj iz tih svjetova. On je samo malo ličio na mene (vrlo malo).

Mi smo svijetovi. Mi ih podižemo, mi ih mičemo, mi ih rušimo. Jednom srušeni, ne vraćaju se nazad. Vjerujte mi, i to sam probao. Poginuo sam u pokušaju. Ne jednom ...

Mi smo vrijeme. Mi smo "danas". Mi smo taj udah i izdah. Udah koji stvara i izdah koji rastvara.  Svakim udahom rađamo se ponovo. Svakim izdahom umiremo još jednom. I sve dok nas to danas veže, rađamo se jedno u drugom ponovo. I ponovo.. I ponovo...

Udah ... Izdah ... Udah ...

S kim dijelite svoje udahe? Zagrlite je/ga čvrsto. To je cijeli svemir.