Riječi u vjetar, uši pune metaka, povijest se uvijek ponavlja...

Pitaju me zašto ne pišem, zašto sam tih, kako to ...
Ne znam šta da kažem.. Puno bih imao za reći. Možda. Valjda.. Nisam više ni siguran.

Nisam siguran ima li smisla, da li ima nešto što već nisam rekao, da li je itko čuo, shvatio... Nisam baš siguran.
Mogao bih sad načeti desetke tema i na njima provesti slijedećih nekoliko tjedana samo ih raspisujući. Ali neću.

Umjesto toga, osvrnut ću se na mrvice koje dopiru do mene. Nikad se nisam osvrtao na politiku, pa neću ni sad. Niti ću razlagati pojedine događaje.
Umjesto toga, pitat ću vas otvoreno: kako se može dogoditi da se crno proglasi bijelim i obratno? I kako je moguće da sve više vas u to počne stvarno vjerovati? I propagirati dalje. I opravdavati takvu ideologiju. Zašto vlastitu djecu ne odgajate, nego ih uzgajate?

Zar nije bilo dovoljno skinutih glava u ime bijelog u crnom, crnog u bijelom i onog trećeg? Kako se možete pogledati u ogledalo? Kako ogledalo ne pukne od vašeg odraza?
Zar je stvarno nestalo para, dječije krvi koju ste pili na slamku i ljudskog roblja da vam osigura dovoljno? Zar je stvarno ponovo došlo do toga? Kosturi iz ormara, ponovo pisanje povijesti, sadašnjosti i negiranje prava na sutra... A u ime čega?

Gledam vas i ne prepoznajem vas... Slušam vas i riječi vam škripe i smrde po laži... Ono što ste možda smetnuli s uma je da sam ja sve to već vidio i čuo prije puno godina. I nisam jedini. Nama ne možete prodati muda pod bubrege, neprijatelje u celofanu, krivce za sve...

I sad, kao i onda, kao i puno puta prije... Najprije ćete pobiti vlastitu djecu. Staviti ih kao ljudski štit. Zato ste ih i uzgajali, zar ne? Trovali im male glave sve dok nisu postali vaše pogane slike.
Zatim ćete one koji su ostali poslati da se obračunaju sa onima sa druge strane (koja god to strana bila ovaj put).
A onda, kad sve bude ležalo u ruševinama, davat ćete izjave za neke nove televizije, bit ćete vizionari, samaritanci, spasioci...

Pičke lažljive!

Znam vas, vidio sam vas prije i znam gdje ste bili svih ovih godina. I kad se jednom ponovo zavučete pod kamen, mogu se samo nadati da će neka nova djeca ove Zemlje preliti živo vapno po tom kamenjaru i da više nikada nećete izroniti. Ni za sebe, ni za druge.

. . .

U ovo doba kad je demencija najpoželjnija roba, a konformizam jedino društveno prihtavljivo ponašanje, dat ću vam samo jednu sliku.
Jedna koja bi trebala stajati umjesto Titove slike i hrvatskog grba u svakom školskom razredu.
Jedna koja bi trebala biti na svakom oltaru, stajati na stijegu dok se sviraju himne prije utakmica. 
Samo jedna da pokrije sve jumbo plakate umjesto bijelih umjetnih zuba, zategnute kože na licu sa vještačkim osmjesima, umjesto stotinu boja, samo dvije. I jedna misao.

Jedna koja nam je trebala jučer, a jebeno nam treba danas. Da nam sutra bude manje krvavo.