Army of one

Problem sa ljudima na ovom svijetu je što jedni pate previše, a drugi premalo.

Ljepota života je ne znati kakve karte su vam dodijeljenje. Ne znati da li ispod sebe imate zaštitnu mrežu, a istovremeno hodati po užetu između sunca i oblaka koji siju grom i pakao. I preživjeti.

Što kad uže pukne, a umjesto mreže vas čeka oštro stijenje...?

Ljudi ne vole istresti svoj život pred nepoznatu publiku i pokazati koliko ih život nije mazio. Satkani smo od najčvršće tvari koja nas je pregazila u životu i nakon koje smo ustali i pljunuli u njenom smjeru. I nismo jaki zahvaljujući danima kad su nas mazili perom po guzi već zbog onih koji su nas rasuli na sve četiri strane svijeta. Tenkovkom granatom.

Pasti sedam puta, ustati osam... To je bit, to je naša dužnost prema sebi samima. Zbog sebe samih nemamo pravo ostati ležati. Nemamo pravo dići ruke. Nemamo pravo zaključiti da ne možemo.

S druge strane živimo u svijetu kojeg vode pičke u duši i napravit će sve da vas osedlaju, slome, ubiju vam sjaj u očima. I vi im to ne smijete dati. Bez obzira na sve. Makar se svijet srušio i na kraju puta se našli na asteroidu sami. Sami, ali svoji. I živi. Vi im to nećete dati. I ne postoji način da vam to uzmu.

Stara bugarska poslovica kaže da vuka ne zanima koliko je ovaca na livadi...

Samo ja znam koliko puta su me zamijenili za ovcu. Samo vi znate koliko su vas ... Činjenica da ste još ovdje jasno pokazuje da ovdje nema ovaca i da su se jako jako zajebali.

Umjesto da vam pričam svoju životnu priču, htio bih da odvojite deset minuta svog života i pogledate čovjeka koji je odbio nestati. Jedan koji nikad nije imao zaštitnu mrežu. Koji je izrastao u vuka. Ne zbog njih već zbog sebe. I nije preživio zbog njih, već unatoč njima.

Sjetite ga se ponekad kad vam se čini da ne možete. Naravno da možete. Jer vuka ne zanima koliko je ovaca na livadi ... I nemate pravo ne ustati. Sad.