Ratnici kapitalizma

Sjedim sa ex kolegama iz VIPneta prošli tjedan na pivi u Zagrebu. Sunce se polako povlači, kafa sa šlagom miluje dušu i tijelo.

Pomalo se osjećam ko šilibazer. Šest sati je popodne, oni su tek s posla. Skroz sam zaboravio kako je to onda bilo. Razgovor teče u opuštenom tonu. Nismo se dugo vidjeli.

I pričamo mi pomalo o svemu. Ja sa opservacijama iz jednog drugog svijeta, oni sa novostima iz bivšeg života... Prolazimo kroz misli i teme kroz šalu i smijeh. Stvarno je bilo lijepo ponovo se sresti.

Sve što se desilo u protekle dvije godine, dobro, loše, bizarno, trivije koje se prepričavaju uz kavu ... 

Vozim se poslije kući i nešto čudno mi se vrti po glavi. Nešto što ne bi trebalo tako biti. Iz tih naših priča iz prošlosti, shvaćam kako su to bile priče PTSPovaca modernog kapitalizma.

Sa Hrvojem (podaci poznati redakciji ;)) sam radio 13 godina. Radili smo infrastrukturu, planiranje, dizajn novih sustava, performance tuning, održavanje... Kad je VIPnet postao hosting centar, radili smo to isto, samo je 6 operatera builo u Zagrebu i preko noći je to postala naša odgovornost.

I ništa od toga ne bi bilo čudno da u tom cijelom miljeu mi nismo bili ti koji smo de-facto branili svojim zdravljem, vremenom i životima infrastrukturu IT/telco sisteme jedne korporacije.

Naravno da mi to 2003 nije bilo jasno, ni neobično, ni bizarno. Jednostavno smo ušli u to, nije nam nitko ruku zavrnuo na leđa. Samo, i ovdje je vrijedilo pravilo kuhanja žabe u loncu hladne vode koja se lagano zagrijava.

Kao roller coaster koji kreće skoro iz mirovanja sa vrha prema dole. Kad krene ubrzavati, ne samo da ne možete sići, nego niste u stanju ni misliti previše. Borite se sa gravitacijom, obrokom u želucu koji bi rado malo izvirio van i da dočekate kraj vožnje u svjesnom stanju. :)

Tako se i ovdje voda grijala s godinama i mi smo svi u nekom trenutku postali žabe u loncu vruće vode. Mi nismo radili u data centru. Mi smo bili data centar.

Mi smo bespogovorno branili produkciju 24/7. Kad bi se desio problem, mi bismo ulazili unutra ko jebeni komandosi i nitko ne bi išao van dok se stvar ne bi riješila. Dizali bi nas usred noći ili dječijeg rođendana. Nikad nije bilo pitanje da li ćemo nego koliko brzo možemo biti na lokaciji.

Onda nisam o tome posebno razmišljao, ali... Koliko je to u kurcu, može biti jasno samo žabi koja nije u tom loncu. Kad si u loncu, kuhan si - nenormalno je tamo normalno jer za drugo i ne znaš.

Nismo mi vatrogasci, niti liječnici da spašavamo živote. Ne vodimo slijepe preko ceste, ne spašavamo nasukane kitove po obalama Pacifika. Mi pumpamo pare u vreću bez dna reptilskog kapitalističkog kvazitrupla.

Već odavno je meni postalo prevruće u tom loncu - rekao bih barem 3 zadnje godine koje sam tamo radio. Samo u to vrijeme nisam bio svjestan porazne činjenice - da naši životi i naše obitelji postaju taoci tamo neke umjetne tvorevine.

Sa dvije godine distance i iz jednog drugog svijeta ovo izgleda posebno perverzno. Pao je server? Pa šta? Jel netko umro? Gdje je nestalo radno vrijeme? Dan/noć? Gdje je nestao život? Obitelj? Prijatelji?

Nekako implicitno je došlo do toga da od smo od inženjera postali legija stranaca, moderni hitmani bez lica, imena i života. Smisao naše egzistencije je bio da smo na raspolaganju - tvrtki.

E pa, jebite se, drugovi! Ni žabe nisu što su nekad bile, a puno je bara na ovome svijetu da bi ostale u istom loncu.

Sistem u kojem čovjek ne postoji (postoji samo revenue) je na tragu Orwellove 1984. Koliko je lako dati se uvući u tuđu igru postao sam svjestan dok sam se vozio sa te kave.

Tužno nije što su nas uspjeli uvjeriti da je to normalno. Tužno je što u tome i dalje uspijevaju. A opet... Toliko je žaba napustilo lonac da je situacija kritična. 

Ako se ovako nastavi, lonac će ostati zjapiti prazan. A šta onda, dragi tamničari? Šta ćete kad dođe taj dan? Tko će vam onda vaditi dupe iz škripca? Nisam siguran da ste sami to u stanju.

 Jebite se, drugovi!