Jaser

Umro je. Najveći palenstinski vođa. Čovjek kojeg se sjećam odkako praktično znam za sebe. Sjećam se njegove marame na glavi, njegove neuredne pojave. Kad sam bio mali, htio sam imati maramu kao on.

Bez obziran na sve njegove uspone i padove, za mene je Jaser jedna jako pozitivna osoba i možda zadnja karika na Bliskom Istoku koja je još držala sile kaosa na uzici. Što će se sad desiti dragi Bog zna. Žao mi je njega kao čovjeka, žao mi je ljudi koji će stradati, žao mi je ljudi koji su stradali, žao mi je...

Gledam svijeću koja gori za njega na mojoj prozorskoj dasci. I ne mogu se oteti dojmu da ta svijeća gori za sve nas. Svi smo izgubili njegovom smrću. Sad će se dići ekstremisti na obje strane i bit će ponovo vagoni leševa. A za što? Za ono malo pjeskovite zemlje koja curi pod prstima.

Zar ne možemo živjeti zajedno? Zar je to toliko teško? Ma koliko poštujem holokaust i patnju Židova tokom drugog svjetskog rata, ne  mogu se oteti dojmu da neki od njih nisu ništa naučili iz vlastite bliže povijesti. Pogaziše jadne Palenstince kao mrave. I nije ih briga, ne gledaju da li je čovjek, žena ili dijete, Pogaziše ih kao bijesne pse koji šire zaraznu bolest. Žao mi je tih ljudi. Žao mi je što, sjerani u kut, pribjegavaju ekstremnim metodama i ubijajući sebe, ubijaju isto tako nedužne Izraelce; ljude na tržnici, majke i djecu u restoranima....

Kako postali takve životinje? Zar se još uvijek smijemo zvati ljudima? I dok naša djeca ginu, mi zgrćemo krvavo zlato koje smo zaradili preprodajom tuđe nafte i okupali krvlju vlastite djece. I pričamo o miru, napretku, boljem sutra. Nema boljeg sutra. Nema napretka na putu kojim smo krenuli. Samo tuga, bol i smrt. I zarada malobrojnih na kostima mnogobrojnih. I brisanje cijelih naroda sa lica zemlje samo zato jer se ne uklapaju u naše planove. Samo zato jer svojim postojanjem smanjuju naš profit. A profit je postao naš bog. I uništenje naš put. I ne postoji više samilost, ne znamo više za istinu i pravdu. Ne sjećamo se što je to moral, što je to ljubav prema ljudima.

Svijet ide kvragu, to je nepobitna činjenica. I malo je još ljudi ostalo koji tu progresiju u ništavilo mogu ublažiti. A Arafat je bio jedan od tih. Danas, kad ga nema, možemo samo žaliti sebe i svoju djecu koja će ispaštati kad se vukovi puste sa lanca.

Volio bih da nisam u pravu. Volio bih da su sve ovo moje tlapnje i da će mi vrijeme koje dolazi dokazati suprotno. Ali iskreno sumnjam... Danas je tužan dan za ljudski rod...