Olena Popik (Oleni nema tko da piše)

Već nekoliko tjedana pokušavam nešto napisati o ovome ali riječi mi ne izlaze ispod prstiju. Samo muk i tišina.... Koja smo mi prokleta vrsta! Sve što je trebalo medicinski i novinarski reći je već rečeno. I sve se to već izlizalo, i priča, i kurviši koji ližu rane i posjećuju doktore. Aids, sifilis ili hepatitis C? Jedno, dvoje ili sve troje? Ma ima da biraš! I svi se nešto brinu, ograđuju, najavljuju komisije i ispitivanja. Ćudoredni se čudom čude kako u jednom konzervativnom katoličkom mjestu da se to desi. Kako ovo, kako ono...

Ali žalosna istina je samo jedna: Oleni nema tko da piše. To je jedina i žalosna istina. Djevojka koja praktično ni u život nije zakoračila, je umrla. I to kakvom smrću! Godinama mučena, prodavana i davana, na kraju zaražena oboljela od tri teške bolesti. A na pragu života. A za što? Zbog koga? Zbog čega?

Zbog tog što smo prokleti, gramzivi, napaljeni krvoloci. Zvijeri na dvije noge. Ima dana kad se stidim što sam čovjek, što sam pripadnik te gadne svirepe vrste. Ali danas... Danas se stidim što uopće postojim. Što dišem dok nje više nema, što gledam dok njene oči leže u zemlji zaklopljene, što sam se smijao dok je ona patila, što sam...

Htio bih joj se ispričati u ime nas sviju, ali ne mogu. Htio bih da sam joj mogao pomoći ali nisam. Ali neki jesu. Ali nisu htjeli. Neki jesu... Prepoznaćete ih po dugim redovima u klinikama. Testiraju se na bolesti koje je Olena imala. Možda su prošli lako. Ili to oni samo misle. Pečat koji nose ne može izblijediti upotrebom ljekova i čistih plahti. Pečat koji oni sad nose ispunjava me jezom. Jer i oni su sudjelovali u njenom mučenju. I oni su bili čavli u njenom lijesu. I oni su joj proždirali utrobu...

A ja bih da režem, da ubadam nemilice, ne trepnuvši. Ja bih da kasapim dok mi njihova pokvarena krv šprica po otvorenim kapcima, dok mi njihove tetive pucaju pod zubima, dok pljujem tu pokvarenu krv u prašinu... Da im glave nasadim na kolac da gledaju vlastita tijela kako se grče. Da udišem miris krvi, osjetim smard njihovom mesa. Ja bih da je osvetim! Ali ne mogu....

Isto kao što joj nisam mogao pomoći. Ni ruku joj pružiti. Ni suzu joj obrisati...

Ali mogu joj pisati. Mogu joj svijeću upaliti. Imena se sjetiti. Cvijet joj u mislima pokloniti.... Misao joj uputiti. Jer znam da će me čuti... Jer više nije ničija roba ni komad mesa. Jer njen duh više nije na ovom usranom svijetu već luta po travnatim livadama... Jer je tek danas slobodna...

Znam da je kasno, ali danas Oleni ima tko da piše.