Moj prvi polumaraton
Kao mali nikad nisam trčao jer sam jednostavno bio predebeo. Odrastao sam u obitelji gdje se smatralo da je "rumeno" dijete koje voli puno jesti zdravo.Po tome sam pucao od zdravlja, ali... Igrao sam nogomet "na male golove" i igrao bih uvijek obranu ili sam bio golman. Em što nisam morao puno trčati, em što me nitko nije mogao proći, tako da su me svi radije imali na svojoj strani nego protiv sebe. :)
Trčati sam počeo sasvim slučajno - pred nekih 6-7 godina. Jedne zime, nagovorio me moj prijatelj Ivan (s kojim već dugi niz godina vježbam Aikido) da odemo malo na Jarun trčati. I trčali smo, malo. Jedva bih izdržavao par kilometara bez da mi se počne priviđati svjetlo na kraju tunela, ali nekako sam ga pratio. Imao sam nula potencijala za trčanje, previše kila i naše tabananje od po 15-tak minuta najviše jednom tjedno je za mene bio jalov posao.
Međutim,to je bila prekretnica na neki način. Sjećam se kada mi je neostvariv san bio da otrčim krug oko Jaruna bez stajanja. I bome mi je trebalo vremena da do toga dođem. Sjećam se kad sam trčao šatro po osjećaju, a to je u praksi značilo - trčim da mi se baš ne zanebesa.
I od tada je prošlo nešto godina. Moje prvo pošteno trčanje je krenulo sa danom kad sam počeo proučavati periodizaciju treninga za bicikl, srčane zone i kad sam napokon nabavio nekakav pulsmetar. I trčao sam jer mi se to sviđalo. I uživao sam kad sam probio onu magičnu granicu nakon koje sam mogao trčati dugo bez da riknem i kad sam naučio gledati taj vražji pulsmetar, a ne da mi je samo bio ukras oko ruke.
Ideja o dugim utrkama je u meni sazrijevala postepeno. Bio sam svjestan da sam još uvijek dosta težak za trkača i trčanju sam pristupao vrlo konzervativno. Osim toga, trčanje mi je postalo jedno posebno mentalno zadovoljstvo kad mi se mozak uredno praznio od svakodnevnih sranja i kad sam se mentalno regenerirao kroz svaki slijedeći korak naprijed.
Dugo sam trčao potpuno sam, dijelom zbog vlastite nesigurnosti, dijelom zbog nedostatka vremena, pa sam hvatao termine za trčanje kako sam stizao. Međutim, odnedavno sam počeo trčati sa svojim prijateljem iz studentskih dana i on me je u biti nagovorio na ovaj polumaraton (službeno: 21,097494 km) kojeg sam trčao danas. Mislim, nije da me je trebao puno nagovarati jer sam ove godine ionako planirao otrčati nekoliko polumaratona, tako da mi je ovaj termin u biti dobro pasao.
E sad, teorija je jedno, a realnost nešto drugo, a kako ja nikad prije nisam trčao nijednu utrku, a kamoli polumaraton, nisam baš znao što me čeka, pa sam i ovdje nastupio vrlo konzervativno. Start je bio u 11, a ja sam ciljao da na start dođem dobro hidratiziran i nikako punog želuca. I mislim da sam taj dio dobro napravio.
Dodatna poteškoća je što ja još uvijek ne znam točno svoje srčane zone za trčanje i ravnam se prema onim za bicikl (navodno su zone za trčanje 5% više od onih za bicikl, ali dok ne napravim spiroergometrijski test na traci za trčanje, ovo su samo nagađanja). Ciljao sam ovu utrku trčati u 3. zoni, tik ispod laktatnog praga, a kako nisam imao bolje informacije, ravnao sam se prema onome što su mi odredili za bicikl.
Što se samog starta tiče, Dorian (avetinja koja me na ovo nagovori ;)) je odmah ujutro načinio prijavu i pokupio brojeve za obojicu i ja sam u 10:30 zujao kod boćarskog doma ne bih li ga ugledao, jer nije lijepo da na svoju prvu utrku odem bez broja.
Startni pištolj je bio vrlo točan, što je bilo ugodno iznenađenje, jer na većini biciklističkih maratona start kasni najmanje 15 minuta. Posebno mi se svidjelo što su svi startali zajedno. Nije bilo prvo pola sata redanja po licencama: Elite, Master A, Sport A, B, ostali... Na takvim startovima sam se uredno znao pothladiti. Ovdje je sve krenulo po planu i učas sam se našao u gomili ljudi koji su u početku radili zavidnu zavjetrinu. I tempo je bio solidan. Ipak, trebalo je proći jedno dva kilometra da puls smanim na željeni nivo. Tempo je pri tom ostao isti, pa ovo pripisujem hladnom startu i adrenalinu.
Što se tempa tiče, pitao sam se na koji tempo da ciljam i odlučio sam se za "odlučno možda" između 5 min/km i 5:30 min/km. Nikako nisam znao kako će mi se tijelo ponašati, pa sam odlučio točan tempo definirati na terenu.
Dorian je ovaj put ciljao na 5 min/km, a kako smo krenuli zajedno, tako sam se i ja obreo na tom tempu i kilometri su lagano prolazili. Odmah nakon prvog kilometra, kod jedne rampe, čekala je Sandra u paparazzi formaciji i načinila nekoliko fotki. Bravo, Garonja! :*
Tempo smo držali na oko 5 min/km. Svaki kilometar sam radio provjeru i kretao se između 4:57min/km i 5:10 min/km. Imali smo predivan sunčan dan, ali je puhao neki dosta nezgodan vjetar i na trenutke je stvarno bilo teško trčati. Vrtio sam rutu u glavi i očekivao sam nakon okreta na podsusedskom mostu malo vjetra u leđa, ali trebalo je proći prvih desetak kilometara sa vjetrom u prsa.
Prva okrepna stanica je bila na nešto manje od 6 km i tu ide jedini prigovor na inače vrlo lijepo organiziranu trku - na cijelom polumaratonu su bile samo tri okrepne stanice i dijelili su boce vode od pola litre. Koji vrag da radim sa pola litre vode?! Da popijem to sve, mogao bih samo sjesti ili nastaviti trčati i unutar idućih 1000 metara očekivati opak proljev. I nisam bio jedini - svi su otpili gutljaj-dva i odbacivali ostatak vode sa strane. Koje prosipanje! :(
Ja bih postavio okrepnu stanicu na svaka tri kilometra i dijelio bih male čaše vode (deci ipol max) ili one male bočice vode od dva ipol deci, ako baš moraju biti boce. Ovako su okrepne stanice bile prerijetke, a vodu koju sam dobio nisam mogao (smio) popiti bez obzira na žeđ. Čak sam probao trčati sa tom bocom, ali ne ide to baš, pa sam je uvijek odbacio nakon najviše stotinjak metara. Na zadnjoj stanici smo umalo pregazili nekog dedu koji je skupljao plastičnu ambalažu. Dedi su se mnogo svidjele te boce i odlučio ih je skupiti sve po svaku cijenu.
Kod podsusedskog mosta je na trenutke zapuhalo dosta opako, a s druge strane, kad smo se opet popeli na nasip, bočni vjetar je na udare bio toliko jak da mi je par puta lijepo zabacio nogu u onu drugu pa sam na trenutke imao rad nogu kao u onom skeču od Monty Pythona "Ministry of Silly Walks".:) I razmišljao sam kako jesam izgubio neke kile, ali nisam ja baš toliko lagan da me vjetar tako nosa, a nosao je. Toliko o vjetru.
Zadnjih pet kilometara sam opako počeo osjećati dehidraciju. Ona tri-četiri gutljaja vode na cijeloj utrci definitivno nisu bila dovoljna, a ja sam na biciklističkim utrkama navikao piti dosta tekućine. Ovdje se nisam usudio jer bi puno gore od ovoga bili grčevi u trbuhu.
Kad smo trčali zadnji kilometar, Dorian mi predloži da u cilj uđemo zajedno držeći se za ruke. A kako budalu ne treba puno nagovarati, tako je i bilo. Ušli smo ko da smo oslobodili Zagreb. :)
I na kraju smo otrčali čisto pristojno: 1:48:27h, što je prosječno oko 11,67 km/h, odnosno 5:08 min/km. Ja sam sa ovim vremenom jako zadovoljan, pogotovo kad se u obzir uzme da sam istrčao cijeli polumaraton bez zastajkivanja, grčeva u mišćima ili probavnih problema.
Ipak, dehidracija je uzela danak. Moraću puno raditi na tome u budućnosti, ali sad bar znam kako je to. Za ovu utrku sam napravio jedan mali eksperiment i vagao sam se preciznom vagom prije i nakon utrke. Izgubio sam 1,6 kg (s tim da sam popio četiri čaše tekućine na cilju), od čega je gotovo sve tekućina. Klasičan primjer dehidracije. S obzirom na moju sadašnju masu, ovo je stvarno dosta što je pokazao i toplomjer koji se digao na 38.1 prva dva sata nakon utrke. Kad sam pojeo nešto i nadoknadio dobar dio tekućine i elektrolita, temperatura se vratila u normalu.
Da sam kojim slučajem na ovaj način išao trčati maraton, hitna bi me pokupila u nekom trenutku 100%! :) Hidratacija za vrijeme trčanja je definitvno nešto na čemu moram poraditi. Polar i osjećaj u nogama nakon nekoliko sati su presudili da sam dobro pikirao puls i nisam pretjerao, ali nedostatak tekućine se mora moći vratiti tokom utrke bez da završim u prvom žbunu sa grčevima u trbuhu.
Konačan dojam se može sažeti u dvije riječi: želim još! :)
Doki, bila mi je pučka svečanost trčati polumaraton danas s tobom! ;)
Rezultate utrke možete pogledati ovdje , a nešto fotki se nalazi ovdje. Posebna pohvala organizatoru na izradi lijepih diploma . ;)
Fotografije ostalih: