Rane tridesete

Krug od 30 km (za one koji žele znati više, tu je i KML)

Ne, ne radi se o godinama života. Opće je poznato da je moj svaki rođendan dvadeset šesti po redu. ;)

Već neko vrijeme radim na treninzima duljine i dizanju kilometraže. Ideja je bila dizati postepeno do jedne granice. U startu nisam znao gdje će biti ta prihvatljiva granica. Pored parametara na trčanju (puls, tempo), pratio sam i one subjektivne faktore: umor koji ostaje 24h nakon dugog trčanja, eventualni bolovi, stanje zglobova, tetive...

Za mišiće sam znao da nisu problem, ali je postojao rizik od ozljede tetiva ili zglobova. Nit vodilja je bila izbjeći te ozljede, a istovremeno produžiti trčanje tako da i vuk bude sit i koze cijele. Kako je vuk na kraju uspio dići duljinu na psihološku granicu od 30 km, odluka je pala da se u ovom trenutku na tome zaustavi da ne bi koja koza stradala neplanirano. :)

Dok sam postepeno povećavao duljinu, zabavno je bilo istraživati onu granicu nakon koje dosta naglo postane jako teško. Kad naviknete tijelo na određene duljine i tako peglate dulje vrijeme, povećanja duljine imaju kao rezultat da vrlo brzo nakon te granice trčanje postane teško. Ja sam imao osjećaj kao da mi je netko svezao dva kamena za noge i da su mi na plećima i onaj vuk i cijelo stado koza. :) Dobra vijest je da tu granicu možete pomjeriti. Loša je da to ne možete ako ne idete preko nje.

Znam neke ljude koji su navikli peglati isključivo rute od 10 km i tu su dosta dobri. Onda odluče otići na polumaraton i  nakon 15 km skidaju svece s neba i čude se kako im je teško. Naše tijelo pamti, može puno toga, samo ga treba naučiti i dovesti u red. Ja sam počeo jedan proces učenja koji će trajati do jeseni. Ne mogu prognozirati rezultate, ali zasad ova gužva krvi i mesa uči dobro. I grize. :)

Mentalno također nemam problema. Iznenadilo me je da mi vrijeme brže prođe na trčanju nego na biciklu. Pred par godina sam stalno vukao mp3 player za sobom, ali ove godine to stvarno rijetko radim jer mi se ne da trpiti zujanje u ušima nekoliko sati. Umjesto toga slušam ptičice kako pjevaju, šum trave pod nogama, pustim mozak da se zabavlja sam sa sobom i to iznenađujuće dobro funkcionira.

Našao sam si i lijepu rutu od 30 km sa minimalno asfalta, minimalno ljudi i buke i maksimalno mira, tišine i stoke sitnog zuba. Moj dosadašnji rekord na dugom trčanju po nasipu su dvije srne (nisam imao pojma da ima srna oko nasipa usred Zagreba), tri šumska zekana, nekoliko fazana i cijelo čudo vrana koje se poslovično bude oko zore (mrcine lijene se ne pojavljuju dok ne svane :)). Start u pet ujutro mi je već postao rutina. Do pred koji mjesec su ta jutra bila još mračna i hladna. Znao sam na trčanju ispratiti pun mjesec, dočekati sunce i usput gledati kako se savska magla razilazi sa dizanjem temperature.

Sad kad je napokon došlo ljeto, trčanja u pet ujutro su mi spas od previsokih temperatura. Nekako sumnjam da bi mi se dalo ovo trčati poslije posla kad se sve usija. Da, znam da mi fali treninga po vrućini da se naviknem, ali to planiram na nekim kraćima.

Trasa je jednostavna i efektna: start kod pizzerije Helena na Jarunu (inače mjesto okupljanja za one koji se voze sa Fumom vikendom) pa na nasip do Jankomirskog mosta, i onda s druge strane skroz do Mosta slobode (prolazite pored Savskog i Jadranskog mosta), pa preko mosta i nazad. Inače, kad pređete Jankomirski most, pazite da na pravom mjestu skrenete lijevo jer biste se mogli produžiti uz zagrebačku obilaznicu i čuditi se koji vrag tabla "Zagreb jug" tu radi. Ako pored vas prođe motel Plitvice - otišli ste predaleko. :) Uz samo jedan kratki dio po asfaltu na Jarunu (da bi se zaokružilo 30 km), radi se o šljunčanoj i travnatoj podlozi, a ako krenete dovoljno rano, slobodni ste od ljudotinja sve do pred kraj kad naletite na nekoliko primjeraka između Cvjetnog naselja i Savkog mosta.

Pa ako tražite inspiraciju za jednu dulju rutu, nasip nudi pregršt mogućnosti. Ovo je samo jedna varijanta, a siguran sam da bih mogao (kada bi mi to trebalo i da sam u stanju to istrčati) složiti krug od 50+ km bez da dva puta prođem po istom komadu puta. Ko kaže da se u Zagrebu nema gdje trčati osim po smrdljivim ulicama? :)

Do slijedećeg javljanja u kasnim tridesetim, uz ubrzano starenje. Ta-ta-ta-tira! ;)