Agonija u Budimpešti

Jučer je održan 25. budimpeštanski polumaraton. Start je bio u 10 sati, a imali smo sreću da nakon kišne subote osvane lijep sunčan i malo prohladan dan. Ove godine je nastupilo 500-tinjak trkača manje nego prošle godine pa su tako službene brojke zabilježile 5513 imena u rezultatima.

Organizacija nije bila nimalo lošija nego prošle godine, a atmosfera je bila na nivou. Svako malo je po ulici svirala neka muzika, živa ili sa cd-a. Moj favorit je deda koji je svirao na klaviru na sred ulice. Ove godine sam primijetio i službene pacemakere. Mi smo stali ispred onog koji je trebao držati 1h45min (kao, on zna šta radi).

Kad je sve krenulo, prvi kilometar smo otrčali tempom 5:00 i pacemaker je bio tamo gdje mu je mjesto. Onda se nešto dogodilo i naglo je digao tempo. Doki i ja smo se samo pogledali, pa pogledali tempo koji je pisao na Polaru i nastavili po  svome. Ovaj pacemaker ili mora hitno na wc ili mu se pokvarila štoperica - za sobom je povukao gro ljudi i svi su prenuli debelo prejako za 1h45min. Nakon 3-4km smo ih stigli. Biće da je tip napokon skužio da se zaigrao i vratio se na tempo koji je i trebao. Lagano su ostali iza nas i više ih nismo vidjeli.

Mi smo ovdje ciljali na oko 1h42min, onako po prilici, a krenuli smo po osjećaju pa kako bude. Prvi kilometar smo išli konzervativnih 5:00, onda smo počeli ubrzavati pa smo se brzo našli na nekih 4:35min/km.

Meni je nakon 5 km bilo jasno kakva će ovo utrka biti. Ovo ima da bude preživljavanje na tom tempu. Sjetio sam se onih lepršavih polumaratona (Berlin, Beč) na proljeće kad sam trčao polumaraton 1h42min na početku druge zone, a ovdje sam uz malo brži tempo bio na laktatnom pragu i klizio sam u crveno. Istrošio sam se ovo ljeto na dužinama. Ja nisam fizički spreman vući duljline od 30km u komadu iz tjedna u tjedan i da to ne osjetim. Znao sam rizike, ali htio sam vidjeti kako je to. Gledajući previše unaprijed, nisam obraćao pažnju na utrke koje me još čekaju ove sezone. Nije da sam imao neke divlje planove o rušenju osobnih rezultata, ali skinuti neko vrijeme bi bilo fino.

Osim tih duljina koje su me pojele, činjenica da sam prošli mjesec dao 4 decilitra krvi nije pomogla da danas na utrci idem ko metak. Doki je držao tempo, a ja sam išao koliko sam mogao. Da se razumijemo, tempo nam je bio čisto pristojan. Znao sam da ću, ako tako nastavim, oboriti vlastiti rezultat, samo mi je bilo teško. Trčao sam iznad laktatnog praga i pitao sam se da li ću tako moći do kraja ili ću puknuti negdje na 17. km. Nekako je to išlo, samo više nisam smio ubrzavati. Sjetio sam se kako mi je u Berlinu prvih 10 km prošlo da ih nisam ni osjetio. Ovdje sam nakon petog kilometra dobrano osjećao svaki kilometar. Kao da sam trčao kroz zid a ne kroz zrak.

Puls mi je bio stabilan (previsok, ali stabilan), a tempo sam držao. Kilometri su prolazili. Odbrojavao sam zadnja 4. Čekao sam samo kad ću puknuti, ali ni to nisam uspio. Agonija do samog kraja. :) Držao sam Dokijev tempo koji je bio meni na granci, a znam da je on mogao brže. U cilj ulazim sa vremenom 1:39:57, uz prosječni tempo 4:44min/km. Bilo mi je stvarno teško, ali sam opet u cilj ušao sa tempom od 4:00 i pulsom 180. Dobro je, pomislio sam. Jesam se istrošio do jeseni ali bar ovdje nisam pukao.

Ove sezone sam išao na to da polumaraton trčim ispod 1h40min, ali na proljeće sam se osjećao puno bolje i činilo mi se da ću na jesen to napraviti puno lakše. Moglo je bolje, ali je moglo i gore pa nema razloga biti nezadovoljan. Da, sigurno sam mogao pametnije raditi preko ljeta za polumaratone kao što je ovaj, ali ja sam gledao malo dalje od ove jeseni. Što sam sijao, to sad žanjem. Ostaje za vidjeti što mogu napraviti u slijedeća dva mjeseca prije nego odem na drugo kraj svijeta brati cvijeće i kidati latice: imam malariju... nemam malariju... imam malariju... nemam... :)

Prošle godine su u Budimpešti bila samo tri trkača iz Hrvatske. Ove godine nas je bilo devet. Polako ali sigurno napredujemo, ako nikako drugačije, a onda barem brojčano. Iduće godine možda okrenemo na dvoznamenklast broj.

Do slijedeće godine u Budimpešti!

Nešto fotografija iz Budimpešte možete pogledati ovdje, a par sa same utrke ovdje.