42,2km u Parizu

"To describe the agony of a marathon to someone who's never run it
is like trying to explain color to someone who was born blind."
-- Jerome Drayton

Ideja o maratonu u mojoj glavi stoji već dosta dugo, ali to je bilo nešto što nisam htio požurivati. Ja sam volio (i još uvijek volim) trčati i nakon što sam počeo ići na polumaratone, to je bio logičan korak naprijed.

Kad sam bio mali bebeli Bosančero,  gledao sam maratone koje su prenosili na televiziji i tih 40 i kusur kilometara mi je izgledalo kao putovanje odavde do Mjeseca bez boca sa kisikom. Sama činjenica da sam jednog dana došao do stadija da mogu istrčati (ne ishodati nego baš istrčati) jedan puni maraton je za mene pobjeda nad samim sobom.

Pariški maraton mi je zapeo za oko prošlo ljeto kad sam išao gledati koji bih rado da mi bude prvi jer prvi se pamte... Pariški maraton slovi kao treći najjači u Evropi (iza Londona i Berlina), a dobra stvar je što prijave ne idu u bubanj nego idu po principu: prvih 40000 prijava.

Dokiju sam odmah stavio bubu u uho i prijavili smo ga još u 9. mjesecu nesretne 2010 godine. I odmah ću reći: nisam ovako zamišljao dan kad ću trčati svoj prvi maraton. Nikako to nisam ovako zamišljao. Da mogu sve to dati za jednu jedinu stvar, znam točno za što bih sve to dao.

U svakom slučaju, 10.4.2011 godine sam stao na start i nisam bio baš veselog raspoloženja. Isto tako moram reći da nisam imao nikakvu tremu prije starta. Bio sam više znatiželjan. Znatiželjan kako će to izgledati, kako će mi se tijelo ponašati na ovoj duljini na asfaltnoj podlozi i sve što ide s tim.

Ove zime sam dosta trčao sa drugarima iz AK Sljeme i ovom prilikom bih im htio zahvaliti na puno sati dobrih treninga, na druženju i supatništvu. I naravno Janku koji sve to okuplja u jednu cjelinu. Bilo je lijepo trčati u grupi ljudi i usput naučiti svašta po putu.

Organizacija je bila na visokom nivou, kao što i priliči jednom od najjačih maratona u Evropi. Prijave nisu išle na bubanj već su otvorene negdje u rujnu 2010 i prvih 40000 ljudi koji se prijavi i plati kotizaciju, ide na maraton. Negdje do sredine 11 mjeseca su prijave već bile zatvorene i liste popunjene. Prilikom preuzimanja startnog broja u Parizu nas je uredno čekala sva oprema (broj, čip, neke điđabaje u vrećici...). Jedinu zamjerku koju imam je jezik. Naime, iz samo Francuzima znanog razloga (vjerojatno je to kompleks da se svijet okreće oko Francuske) je sva komunikacija, kako pisana, tako i usmena išla na francuskom jeziku. Engleski su upotrebljavali samo ako su baš morali.

Stajao sam na startu u svom boksu i čekao početak a kroz glavu mi je prolazilo puno puno toga. Prošli su mi svi oni sati trčanja koji su ostali iza mene u sklopu priprema, prošao mi je kroz glavu onaj dan kad sam odlučio trčati baš Pariz maraton i kad sam prvi put zalijepio rutu utrke na ormar u stanu, a onda su se naredali neki ne tako lijepi trenuci, pa neki još ružniji i sve skupa se izmiješalo u maglicu pred mojim očima. Danas nisam stao na start sa sunčanim naočalama da me štite od sunca... "Pucaj, brate, pa da idemo", pomislio sam.

Start je bio uredan i dosta brzo smo prošli startnu liniju. Doki i ja smo odlučili trčati jedan dio maratona skupa s obzirom da smo ciljali na tempo 5:00 - 5:15 min/km. Neko procijenjeno vrijeme nam je bilo 3h45min. Naravno, irealno je ozbiljno shvatiti ove brojke na prvom maratonu u životu, ali nekakav okvir smo obojica morali imati u glavi.

Krenuli smo dosta dobro i tempo nam je bio uredan. Svakih 5 km su se mjerili službeni prolazi, a ja sam na Polaru udarao prolaze svaki kilometar za kasniju analizu. Okrepne stanice su bile dobro opremljene, od prve do zadnje su imale dovoljno vode, komada banane, kockica šećera i komada narandže. Ja sam na svakoj uzeo po bočicu vode (ovdje su bile male simpatične bočice kvadratnog oblika od 2 decilitra), dio otpio, oststak polio po glavi i to je bilo taman. Trčao sam sa pojasom sa bočicama sa izotonikom, ali nisam posegnuo za njima tamo negdje do trideset i kojeg kilometra. U jednu malu bočicu sam si zamutio gel, ali ta mi je ispala negdje na osmom kilometru po drugi put. Prvi put sam se stigao po nju vratiti, ali drugi put sam je pustio nek ide s milim Bogom. :)

Inače, ovo je prva utrka na kojoj sam doživio stvarno guranje na okrepnim stanicama. Čini se da sam naletio na par "bisera" koji su cijeli prostor smatrali svojim pa je bilo ružnih scena. Vidio sam i ljude koji su padali po stupovima uz cestu. U gomili ljudi je nekad teško primijetiti prepreku i jedan trenutak nepažnje može dovesti do vrlo blesavog pada.

Unatoč svoj gužvi, obojica smo gazili po planu. Pacemakere smo locirali i koristili ih samo kao orjentir, a stvarni tempo smo pratili po satu. Prvih 21.1km sam prošao za 1h48min i taj dio je prošao bezbolno. Puls je bio nizak, noge ok, sve je išlo kako treba.

Ovdje treba napomenuti da sam tjedan dana prije maratona na aikido treningu uspio natući jedan od mišića u donjem dijelu leđa (ovo je totalni peh, s obzirom da se na aikidu nisam ozlijedio u zadnje tri godine) i to me je danima dosta smetalo. Cijelo vrijeme sam se bojao da me po putu ne počne to zatezati ili da me ne ukliješti. Startao sam utrku sa lagano ukočenim leđima, ali to se normaliziralo nakon prvih 10 kilometara. Nakon toga me je počela žuljati čarapa na lijevom stopalu i bio sam siguran da ću zaraditi neki gadan žulj, ali i to je prošlo s vremenom.

Nakon nekih 23-24km Doki ubrzava, ja ostajem na svom tempu. Takav je bio dogovor. Krećemo zajedno jer ciljamo na isti tempo, a onda po putu vidimo kako to ide. Doki je ipak brži trkač od mene i ovo je bio očekivan scenarij. Prolazim neke tunele uz Senu, u mislima sam kod Eiffela koji je na 30. km i trudim se ne razmišljati previše unaprijed.

Trideseti kilometar je tu, tempo sam malo spustio iako sam se još dobro osjećao, kako bih se bolje pripremio na zadnji dio. Međutim, tamo negdje na 32. kilometru sam počeo osjećati da mi se kvadricepsi laaaagano stvrdnjavaju. To mi se nije nimalo svidjelo s obzirom da je ispred mene bilo još 10 km koji su postali stvarno dugi. Kako je asfalt ispod mene protjecao, kvadri su me sve više smetali i u jednom trenutku sam se prebacio u "elefant mod" - tempo sam spustio, mozak ugasio i samo - trčao. Tempo mi je klizio prema 6min/km, a pred kraj i do 6:20 min/km. Nisam se usudio potezati ga da me slučajno ne ulove grčevi.

Naravno da je smanjenje tempa samo produžilo agoniju i da mi se to nije svidjelo, ali šta je, tu je. Elefant mod je bilo sve što sam imao. I trčao sam svoje i dalje. Kvadri su mi se stvrdnuli od šamaranja asfalta, a činjenica je da sam ja ove zime dosta duljina napravio po mekanom terenu. Nije to svejedno, a opet... Na maratonu se sve može desiti i lutrija je kako će stvar završiti. Dobro je bilo da nisam imao grčeve, ni u nogama, ni u trbuhu i da sam mogao trčati, pa makar i sporo. Kako su kilometri odmicali, to me je smetalo sve više, ali mogao sam nastaviti trčati, a to je bilo najbitnije. Samo nek se tabana i nek asfalt ispod prolazi. Početno peckanje je prelazilo u bol koju je trebalo tolerirati, ali znao sam da ovo nije ništa što bi moglo uzrokovati neku ozljedu. Mišić se brzo oporavlja, a tempo sam držao takav da je rizik od ozljede bio minimalan. Osim toga, malo boli nije naškodilo nikome. ;)

Što se terena tiče, pariški maraton nije brdovit, ali nije ni ravan ko tepsija. I podloga nije samo asfalt već se nađe i solidnih dijelova prekrivenim onim kockama kojeg nijedan trkač ne voli.

U cilj sam ušao sa vremenom 3:51:33. Moja projekcija od 3:45 je malo otklizila i na prvu loptu mi nije bilo drago zbog toga, a s druge strane... Cijeli maraton sam stvarno istrčao i nisam se ozlijedio, a to je bio jedini cilj ovdje u Parizu. Bilo bi mi draže da nisam imao poteškoća s nogama u zadnjem dijelu, ali sve je ovo moglo biti i puno puno gore. Moji su dobili prvog sina i unuka maratonca (kakvi su ostali, vjerojatno i jedinog :)), a ja sam istrčao nešto što mi se kao malom dječaku činilo kao znanstvena fantastika.

Svoj prvi maraton sam trčao za svoju baku koja je kroz život prošla puno toga. Ona me je na neki način otrhanila, čuvala (a bome često i namarisala kad sam radio sranja :)) i dala je svoj svojoj djeci i unucima sve što je imala. Ovaj sam trčao za nju i mislim da bi me prije odnijeli na nosilima sa pariških ulica nego što bih odustao taj dan. Bako, ovo je za tebe!

Trebalo mi je dvadesetak minuta da nakon ulaska u cilj izađem iz svih onih ograda. Kad sam se napokon našao sa Dokijem, Ivanom i Jelenom, odahnuo sam. U ovoj rulji sam u jednom trenutku mislio da se nećemo moći pogoditi. Doki je trčao odličnih 3:33h. Massive respect Doki! :)

Uz stvrdnute kvadricepse sam imao maaalih poteškoća sa silaskom niz stepenice u podzemnoj, ali ništa što stisnuti zubi i pokoji vic ne bi mogli okrenuti na smijeh. :)

Ovom prilikom bih zahvalio svima koji su mi poželjeli sreću prije, koji su me se sjetili poslije, a posebno drugarima iz Giryatrije koji su me jako lijepo iznenadili došavši me dočekati na aerodrom u Zagrebu. Hvala na svemu, čast mi je imati ovakve prijatelje.

42,2km je iza mene. Još uvijek nisam ni svjestan da sam ih istrčao. Valjda ću toga postati svjestan kroz koji tjedan. Cijela ova utrka je jedno posebno vrijedno iskustvo i sva zapažanja s nje će mi sigurno pomoći za pripreme za dalje. Super je osjećaj da mogu, da jesam i da sam i dalje zdrav i u jednom komadu.

Kako je to istrčati 42,2km? Da je lako, nije. Definitivno ne vrijedi logika: "a to su dva polumaratona", jer druga polovica postaje neusporedivo teža od prve. I nikad ne znate što se po tom dugom putu može desiti i da li će vas početi zezati mišić, tetiva, zglob ili pad rezervi glikogena. To pomalo mora da boli i vama se ta bol mora pomalo sviđati inače se na ovo nikad ne bi odlučili. Znam da jaki trkači koji maratone trče ispod tri sata, sve ovo malo drugačije gledaju i njima je moj skromni rezultat potpuno siv i običan, ali meni je velik i sjajan. I daje mi motivaciju da trčim dalje, da idem dalje i da se sa užitkom spremam za neki slijedeći maraton.

Hvala još jednom svima koji ste bili (i jeste) uz mene.

Za sve koje zanima, ponešto fotografija možete pogledati ovdje.