Zadnja dužina

Kažu da su dužine najteži treninzi. Dok nisam i sam počeo raditi dužine na pravi način, nije mi se tako činilo. Ali, da - dužine su teški treninzi. Mentalno teški. A fizički vas troše više nego što ste očekivali. Treba satima držati ciljani tempo, kontrolirati se da ne idete prebrzo, ali ni presporo i tako dok iza vas ne ostane pun kiki kilometara.

Kad si sami radite treninge, to je vrlo nezahvalan posao. Na vama je sva odgovornost. Nemate kome poslije spominjati familiju, nemate izgovor, ni utjehu, ni nekog da se posavjetujete. Sami ste ko prst. Kao i na treninzima dužine. Jer ko normalan će ustati debelo prije zore i krenuti na trčanje od 38km u subotu ujutro? Malo tko. :)

Dodatno, stalno se pitate da li ste to baš pametno zamislili, da nije previše, da nije premalo... Kad ste umorni i kad vam se ne da puno lakše idete preispitivati vlastite odluke: "Moram li ja to baš toliko? Ma možda ne moram.... Ha?"

S obzirom da mi je ovaj pregrijani tjedan izuzetno težak za bilo što osim za izležavanje i da sam krepavao iz dana u dan, što u dvorani na girevoyu, što na trčanju, odlučio sam da nešto što je u planu da traje tri ipol sata počnem još po mraku i to tako da prvi sat trčim po totalnom mraku, a onda u drugom satu dolazi svitanje i zadnjih sat ipol trpim sunce.

Kad radite dužinu sami, imate i problem sa logistikom. Ne možete očekivati da ćete imati nekog da vam složi vodu na nekoliko mjesta, a ne možete ni nositi bačvu sa sobom. Svojedobno sam nabavio trkački pojas sa tri "bombice" koje sve zajedno imaju manje od litre. Zato sam si treninge duljine koncipirao da krećem dok je još mrak, dio otrčim po asfaltu, zatim krug po nasipu preko Jankomirskog mosta i onda na Savskom mostu se uhvatim kioska kao pojila. Čudo jedno šta papirić na kojem piše "20 kuna" može napraviti za vas. :)

Nakon pojila slijedi ostatak po asfaltu, težak zbog umora u nogama, ali i podnošljiviji jer su "bombice" ponovo pune.

To je bila generalna ideja. Današnjih 38 mi se nije nešto mililo jer je cijeli tjedan težak, ali bolje sad nego poslije.

Trčanje dužina je život za sebe. To toliko traje da se mozak skroz isprazni. Postane djelomično i neupotrebljiv, usudio bih se reći. (recimo elementarna matematika je prva koja otkazuje :)) U tih par sati kroz njega prođe toliko slika i misli da nekad jedna dužina komotno može zamijeniti mjesec dana uredskog života.

Kada krećete vikendom u čudna doba, usput imate jedinstvenu priliku vidjeti neki drugačiji svijet. Tako sam odmah, nakon pet minuta naletio na noćni život na Jarunu. I to baš onaj koji se meni baš i ne dopada. Klubovi, gomile narajcanih mužjaka koji love kaku kokošku da joj ga metnu i pijane ženskice koje se u 5 ujutro više ne mogu držati na nogama, a kamoli hodati ravno.

A sve je relativno, pa tako ja njih gledam kao eksponate u odjeći sa šljokicama (odmah mi na pamet padaju Neda Ukraden i Lepa Brena), muškiće sa gelom u kosi i ulaštenim cipelicama kako mjerkaju "komade", a oni mene gledaju kao budalu koja po noći trči u pederskim gaćama, šarenom maramom na glavi i crnim naočalama na tjemenu. I svi se fino nasmijemo u sebi i okrenemo svaki na svoju stranu. :)

Nije prošlo deset minuta, kad, na mjesečini se leluja nešto. Izgleda ko meduza. E, al otkud meduza na klupi uz stazu. Nije to meduza nego žensko dupe. Leži tip na klupi, ko mrtav, ne mrda. Zajahala ona na njega i divlja. Golo dupe skače gore-dole na mjesečini. Držim svoj tempo i trudim se da se ne smijem na glas. Nju sam čuo kako diše dok sam trčao pored, al njega bome nisam. Da se nije obesvijestio? :) Kroz glavu mi prolaze scenariji. Da li su se tu upoznali? "Barili" se cijelu noć sa mnogo pametnim forama? Koliko su se morali napiti da se krešu na klupi na Jarunu? Da li će on drugi dan pričati prijateljima kako je ševio? Tko tu koga ševi uopće? :) Da li će se uopće pozdraviti drugi dan kad se vide? Hoće li se prepoznati kad se vide?

Na pamet mi pada scenarij iz onog filma Idiocracy i mislim si kako je puno vjerojatniji nego se čini na prvi pogled. Razmišljam o tom lovu na "meso" i kako se svi poslije čude kako nema ničeg "dubljeg", kako ovo, kako ono... Svatko si sam bira kako će živjeti, samo šteta da većina to radi u potpuno besvjesnom stanju. Zabavljam se idejom da onog tipa sad zajaše neka druga teta. Da li bi uopće primijetio?

Prolazi još koji kilometar. Srećem malog ježa koji se mudro sklanja u stranu. Nije ni on lud. Ovdje ima previše ovih što bi ševili sve što se miče. Možda bi i on mogao doći na red.

Na većem otoku na Jarunu vidim još jedan par, ali ovi su obučeni. Pristojni. I za klasu pametniji od onih prvih. Ovdje se vodi pičon, a ne trpanje direkt uz cestu. :) Osim toga, uskoro će svitanje, ribiči su počeli dolaziti sa svojom opremom. Ko je mećao, mećao je. :)

Nakon sat vremena kruženja po asfaltu izlazim na nasip. Lagano sviće. Nebo više nije tamno, već je dole ljubičasto, pa ružičasto, pa slijede nijanse plavetnila. Mjesečev tanki srp se i dalje pokazuje gore, ali neće dugo. Dok trčim prema Jankomirskom mostu razmišljam o kretanju Zemlje oko osi i kako se sve to okreće, polako i neumoljivo, a velika narandžasta jarka kugla mi izlazi iza leđa. Došlo je jutro.

Tko nikad nije jutro dočekao u tišini savskog nasipa, daleko od umjetne rasvjete i zvukova automobila, trebao bi jednom za promjenu malo baciti oko. Iznenadio bi se koliko drugačiji svijet postoji na nekoliko koraka od zagrebačkih ulica.

Riječne ptice pokušavaju u Savi uhvatiti neku ribu, divlje patke se brčkaju, vrane se bude... Na nasipu sam znao vidjeti divlje zečeve, lisice, a jednom prilikom i srnu koja je u zoru išla na pojilo. Svašta se vidi kad krenete dovoljno rano i u pravu stranu.

Na Jankomirskom mostu gledam dole ribiče kako stoje na sredini Save i pecaju ribu. Voda im nije ni do koljena. Sjetim se velike poplave ove jeseni i kako sam jedno veče trčao baš na Jankomirski most, sav u svojim crnim mislima i upoznao jednog tipa sa velikim vučjakom. Bilo je to netom prije tih poplava. Pas je trčao uz nas, pa bi se svako malo sjurio do Save, malo se okupao i onda trkom nazad. I pitao sam tog momka koji je bio negdje mojih godina zar se ne boji da mu se pas ne izgubi.

I gleda on mene, smije se i kaže: "Ne boj se. Neće se taj izgubiti. Ako hoćeš pravog prijatelja, nabavi si psa. Taj te neće nikad napustiti". A ja si mislim jel mi nešto na čelu piše ili ovaj pogađa bolje od lokalne gatare.

Dio od Jankomirskog mosta do Savskog mosta uvijek najsporije prolazi. S desne strane mi ostaje ona ruševna bolnica, pa Arena, pa Core Gym. Popio sam sve što sam nosio sa sobom i sad sanjam o ladnim sokićima i vodi na kiosku na Savskom mostu.

Ritual je već poznat: pijem pa miješam vodu i izotonik u jednu bombicu, pa pijem, pa u drugu, pa pijem.. I kad sam spreman, zalijem vodu po sebi. Treba ohladiti glavu, a sad je najbolje vrijeme za to. 30 km je iza mene. Ostaje još 8. Dok pijem ostatke, a bradatog i mokrog me gledaju lokalci iz birtije, sjetim se onog vica:

- Šta rade dva pilića u birtji?
- Piju! Piju! Piju!

Zadnji dio je asfalt i na kraju krug oko Jaruna, ali ovaj put bez otoka. Mozak je ionako prazan, ali je želudac pun. Malo sam pretjerao sa tankanjem na mostu, pa malo spuštam tempo da ono što je u želucu i ostane u želucu. Trčim taj zadnji krug, a čini mi se da sam krenuo prije nekoliko mjeseci, a ne prije nekoliko sati.

Mozak se neprestano sa nečim zabavlja i 3 sata trčanja mi prođu brže nego 3 sata bicikla. Ma kako se ja trudio poslije da se sjetim čim se to mozak zabavljao, to je jednostavno nemoguća misija. Sjetim se možda desetine toga, od čega je manji dio uopće nešto što se da prepričati.

Dužine su životi za sebe. Ko ih nije okusio, ne može ih ni shvatiti. Nisu to lagani treninzi. Niti im se previše veselim. Veselim im se kad ih napravim i onda u hladovini pijuckam nešto ledeno dok vani sunce prži. A posebno je dobar osjećaj kad su sve ključne dužine iza vas i sad samo paradno. :)

A opet se na jedan poremećen način veselim nekim budućim treninzima dužine. Ili kao što bi čika Sinatra rekao:

"Fly me to the moon
Let me play among the stars
Let me see what spring is like
On a-Jupiter and Mars"