Berlin maraton 2011

Berlin sam upoznao na proljeće 2010 kad smo tamo trčali polumaraton. Sam Berlin pamtim kao izuzetno ugodan i pozitivan grad, a polumaraton u Berlinu kao utrku koja mi je najbrže prošla u glavi. Dok sam se okrenuo, već sam bio na pola.

Ove zime dok smo se spremali za maraton u Parizu, koji je ujedno i Dokiju i meni bio prvi maraton u životu, došla je do mene informacija da Berlin maraton ima otvorene prijave. Ja sam nekako mislio da je tamo sistem lutrije (kao u Londonu) pa nisam ni razmišljao o njemu, ali kad su mi već stavili bubu u uho... Obojica samo ga prijavili.

Da li je bilo pametno prijaviti drugi maraton dok još nismo istrčali ni prvi, dobro je pitanje, ali u tom trenutku nije bilo vremena za razmišljanje. Prijave su vrlo brzo zatvorene nakon što je headcount došao do 40000. Ko je bio unutra, unutra je.

Ono što su mi još tada rekli je da je teže spremati jesenski maraton nego onaj u proljeće jer su i tijelo i glava umorni, a trčati dužine po ljeti je tiha jeza. Naravno da kad vam to govore dok je vani -10, a vi trčite ko mutavi jer ste svježi i u glavi i u nogama, to ne uzimate previše k srcu.

Ali da mi je bilo lako spremati ovaj maraton, nije bilo. Prvo sam trenirao za Pariz maraton, da bih morao praktično stati s trčanjem kako bih spremio biciklistički maraton u Dolomitima, a onda se ponovo usred ljeta vraćati u trčanje i pripremati maraton u Berlinu. Uz to sve sam cijelo vrijeme trenirao girevoy i to je također uzelo svoje (određenu hipertrofiju nogu i iscrpljenost), ali je girevoy bila jedina stvar ove godine koja se mogla nazvati jakim treninzima. Sve drugo je bilo višesatno guslanje koje je sisalo energiju na usku slamku, a mozak je ionako davno pojeo mali zeleni mozgojedac, tako da je sve ovo pripremiti u jednoj sezoni uključivalo puno žongliranja,  samopsiholoških tretmana i potpuno stišavanje ega kao takvog.

Znao sam da su ovo preveliki zalogaji i da kompromisi moraju biti veliki. Znao sam da nigdje neću raditi najbolja vremena koja bih možda mogao. Znao sam isto da to mora tako.

Za pripreme za Berlin sam imao stvarno malo vremena i svaki trening je bio pažljivo odmjeren i napravljen bez suvišnih zašto. Kad je došao dan da sletimo u Berlin, osjećao sam se dobro, sam sam sebi izgledao odmorno, ali znao sam da je to samo djelimično točno. Nagomilani umor tokom svih tih silnih jako dugačkih treninga ne prolazi samo tako, a ni glava nije bila ni upola svježa kao u Parizu.

Nisam imao neka očekivanja. Ideja je bila krenuti kao da ću trčati 3:45h pa ćemo vidjeti kud će me to odvesti.

S druge strane, Doki je nakon Pariza nastavio trčati kao da nema sutra i napravio je veliki skok u formi i pad u kilaži, ali neminovno je napravio i veliki napor na glavu i nervni sistem. Osjećao se dobro i ja sam znao da ima u nogama vrijeme ispod 3:30h, samo je bilo pitanje što će biti na terenu.

A na terenu... Najprije bih htio naglasiti da je Berlin maraton najbolje organizirana utrka na kojoj sam ikad bio. Za nemali iznos kotizacije pri preuzimanju brojeva dobijete u biti samo startni broj i chip. Vrećica gotovo prazna. Oni koji se pale na poklončiće u kesi nek se pripreme za razočaranje. Ali na terenu... Nakon prvih 5 km ste praktično svaka dva kilometra imali za piti i jesti: voda, powerbar sokići, komadi banane (koju su organizatori u rukavicama gulili i davali vam već oguljenu u ruku)... I tako cijelim putem. Napravili su sve što su mogli a i neke stvari koje nisam mogao ni zamisliti. Jedino nisu trčali umjesto nas.

Dok smo u boxu F (3:30-3:45) čekali start, gledao sam helikoptere iznad glave i slušao najave velikih trkačkih zvijezda koje su danas došle ovdje odmjeriti snage. Sa curama smo se dogovorili gdje će nas probati uhvatiti foto aparatom. Doki je imao neke svoje ciljeve koje ja ni u bunilu nisam mogao pratiti, ali smo krenuli skupa prvih 7 km gdje smo trebali pozirati prvi puta. Tempo je bio malo brži od mog ciljanog (15 sekundi po kilometru nije ni malo al sam se ja dok sam trčao tješio da je sve to tu negdje :)), ali kad smo se odvojili, ja nisam usporio na 5:20 nego sam nastavio po svom na 5:05-5:10.

Prekasno sam počeo skidati tempo na 5:20 i definitivno sam premalo jeo. Odnosno, nisam jeo skoro ništa. Malo sam muzao nekakav gel, ali sve je to debelo premalo. Ućerao sam u sebe još jedan gel na 27 kilometru koje su šakom i kapom dijelili (ponovo kapa dolje odličnoj organizaciji), ali bilo je debelo prekasno. Tamo negdje iza 30. kilometra sam se počeo prazniti kao šuplja krigla. Do 35. km u meni nije više ništa ostalo. U glavi još manje.

Realno gledajući, znao sam ja da će na kraju biti preživljavanje. Znao sam i da sporo učim, pa sam ovo iskoristio i kao dobru školu. Zadnjih 10 kilometara agonije ostaje u glavi više od tamo nekih savjeta koje sam pročitao.  Tempo mi je pred kraj sklizno da sam se pitao jel može sporije. :) Al sam ljumao svoje. Malo stao da pišam u toi-toi (nisam imao srca pišati ljudima pred zgradom kad su izašli na prozore i tako lijepo navijali), pa ljumanje dalje. I išlo je to nekako. Najviše me je bilo strah da mi se kvadri ne počnu grčiti kao u Parizu, ali to se ovdje nije desilo. Međutim, glava je bila umorna i ovdje nisam imao onaj šus u glavi da sam se mogao nešto previše tjerati. Više mi je osjećaj bio "a jebemu, još 5 km, ne da mi se baš". :)

Tamo blizu 40. km sam sreo naše fotografkinje i ovom prilikom im zahvaljujem na podršci i par lijepih fotografija. I na volji da hodaju po gradu gore-dole i računaju gdje ćemo biti u kom trenutku.

Pred kraj srećem jednu ženu koja je po hlačama i nogama bila sva smeđa. Sve do čarapa. Izgledala je kao da su je polili toplom čokoladom. Gustom. Pretpostavio sam šta je to ali nisam mogao vjerovati u to što gledam. Sve dok miris nije stigao po vjetru. O mama! Razmišljao sam kako nema šanse da bih nastavio trčati da me stisne. Radije u šiksu pa u birtiju na pivu nego nastaviti tako.

Zadnji je kilometar, njišemo se kao slonovi. S desne strane primjećujem curu koja hoda. Prilazim, lagano je pogurnem s leđa i kažem "još malo, još pola kilometra". Gleda me, smije se i nastavlja trčati. Pa da se poslije može sjetiti jednog mnogo dobrog bradonje koji joj je dao motiv za zadnji push.

Ulazak u cilj kroz Branderbuška vrata pa još nekih 100 metara iza njih... Da sam imao atoma snage u sebi, radovao bih se. Bio sam potpuno prazan. Samo sam gledao, noge su radile same ono što su mogle. U cilj sam ušao sa vremenom 3:57:03h. Otklizio sam 9 minuta u odnosu na Pariz i to nije baš dobro vrijeme. A opet, nije bilo ni realno očekivati to bolje vrijeme iako sam ja krenuo kao da ću trčati ispod 3:45. Išlo je koliko je išlo i nije mi bilo žao.

Kvadri su mi bili cijeli, ništa me nije bolilo. Bio sam samo jebeno umoran i ispražnjen. Znao sam da me samo 6 dana nakon ovoga čeka girevoy biathlon natjecanje i nisam imao pojma kako će to izgledati. Trebalo je rješavati stvar jednu po jednu.

Dok sam čekao u redu za izlaz i medalju, ponudili su nam kockice leda iz velikih vreća da se možemo ohladiti. Kako je temperatura bila preko 20 stupnjeva i sijalo je sunce, bilo mi je dosta toplo, pogotovo kad sam stajao u gomili. Led na cilju je odlično pogođen detalj.

Dok sam hodao prema izlazima, vidio sam na ploči rukom raspisane rezultate prvih nekoliko natjecatelja. Danas je u Berlinu pao svjetski maraton rekord i on sad iznosi 2:03:38, a oborio ga je Kenijac  Patrick Makau. Bila mi je čast trčati maraton na dan kad je na istoj stazi oboren svjetski rekord.

Doki je išao 3:27:48. Očekivao je malo bolje vrijeme ali svi znamo što su očekivanja, jel da? :) Doki, skidam kapu, jednog dana ću i ja ispod 3 ipol sata, al to neće biti baš tako brzo. :)

Što se Berlina i Berlin maratona tiče, imam samo riječi pohvale. Što se termina maratona tiče, mislim da slijedeće godine neću spremati maraton u drugoj polovini sezone. Meni je to jednostavno preteško uz sve drugo i desi mi se da mi se jednostavno više ne da. :) Maraton na proljeće će biti moj slijedeći trkački cilj.

Što se fotografija iz Berlina tiče, pogledajte ih ovdje. Fotografije sa samog maratona su ovdje.