Plitvičkih 16km - trčati bez treninga: istina ili mit?

Da kažem da se ove sezone dosad nisam baš natrčao, to ne bi bilo istina. Da kažem da sam kvalitetno i mudro trenirao, to bi bila notorna laž. Da vas lažem da me žuljala patika, da sam umoran i navodim izgovore, to bi bilo preseravanje. Da se pozovem na životne okolnosti kao izgovor što nisam trenirao, to bi bito bilo prodavanje magle.

Prvo i osnovno: ove zime sam došao do točke umora u glavi. Treninzi za maraton i polumaraton su nebo i zemlja, a meni je cijela prošla sezona bila izuzetno mentalno naporna. Ne mogu reći da sam se natrčao maratona (trčao sam ih samo dva), ali sam se natrčao dužina po snijegu i po jebačkom suncu. Gadno je spremati maraton u rano proljeće, pa onda još jedan krajem ljeta. Spremao sam i biciklistički maraton u Dolomitima, pa je i on uzeo svoje. Bilo je tu još okolnosti koje su pogodovale mom umoru u glavi.

Ove zime sam kao spremao maraton u Ferrari, ali to nisu bili treninzi, bilo je to više, da se trči. A tako se ne ide na maraton i skidanje vremena. Tako je maraton u Ferrari ostao iza mene a da mi nije ostavio nikakve dojmove. Jednostavno je - bio. I to je to. Tad sam već znao da sam zasićen u glavi i da ove godine više ne idem na nijedan puni maraton. Treba napuniti baterije. Potrošio sam se.

I nije mi teško palo smanjenje volumena treninga u ovom periodu. Em što sam naučio pametnije trenirati, em što sam više uživao u onom što radim.

Ali, neosporiva činjenica je da sam u zadnjih mjesec-dva imao trkačkih treninga koje mogu nabrojati na prste jedne ruke. Jednostavno - nisam trčao.

Zato ove godine na startu plitvičkog maratona nisam ni pomišljao da idem na 42km nego ponovo na 16km. Početkom zime je postojala ideja da se otrči i plitvičkih 42, ali se izgubila kad sam si u trećem mjesecu priznao da sam umoran i odlučio stati na loptu. Trčanje treba biti zadovoljstvo, ne da mi se bljuje od pomisli na dužinske treninge.

I tako stojim ja na startu, ispozdravljao sam cijelo čudo ljudi i mislim si kako pojma nemam kojim bih ja to tempom sad htio ići, što mogu, što ne. Znao sam otprilike koji je realni tempo, pa sam tako i krenuo. Bez pritiska od rezultata i nekih prognoza. Samo sam - trčao.

Kroz glavu su mi prolazile misli koje nisam ni pokušavao hvatati. Samo su tekle. Trčao sam i uživao u tome. Gledao sam oko sebe ljude sa majicama raznih udruga za promociju zdravog života i bilo ih je lijepo vidjeti. Vrhunski sport je jedno, ali promocija zdravog života i kretanja je ta koja koristi cijeloj populaciji.

Negdje na petom kilometru me stiže Doki. Pitam ga za planove i taktiku, ali mi odgovara da ih nema. Trčat će kako mu se trči. Jako lijepo. :) Trčimo zajedno...

Ponovo smo na onoj uzbrdici dugoj 3km prestigli cijelo čudo ljudi. Interesantno je kako se ljudi na laganoj nizbrdici prije tog uspona zalete i dođu na uspon sa dušom u nosu i mrtvih kvadricepsa. I tako svake godine.

Doki i ja pričamo dok grabimo uzbrdo, prisjećam se ove utrke od prije dvije godine i koliko toga nam se obojici promijenilo u životima od tada. I kako smo obojica i dalje tu, bez obzira na sve. I uvijek na kraju nekako bude, ništa nije potpuno dobro ili potpuno loše. I drago mi je da smo bili tu jedan za drugoga svo to vrijeme.

Ponovo se vraćamo na trčanje. Nismo zagrizli u ekstrem, ma šta neki mislili o tome. I trčimo jer to volimo, svako na svoj način iako smo u volumenu, brzini i rezultatima jako različiti. Ali danas smo opet tu, trčimo skupa i život je lijep.

Trčali smo skupa do 14. km kad se Doki odvojio za puni maraton, a ja sjurio dole prema cilju. Gledam ga kako odmiče na desno, u sebi mu želim puno sreće i mašem iako me ne vidi.

Tempo nisam puno ni gledao, da budem iskren. Trčao sam po osjećaju, ne do kraja, nego onako, jače, ali ne mnogo jako. (Mnogo jako ne bih ni mogao s obzirom na netreniranje).

Trčim preko mosta u Nacionalnom parku. Imam još dva kilometra. Ne osjećam težinu kao prošle godine. Noge slušaju iako, realno, nemaju za što. Pripisujem dio toga treninzima u dvorani koje radim zadnjih par mjeseci a koji su dosta naporni, kako za tijelo, tako i za um. Prema onoj agoniji je malo brda šetnjica koju još k tome mogu i smijem i dozirati.

Ciljna ravnina... Zadnji kilometar ubrzavam i noge jednostavno - idu. Ulazim u cilj sa vremenom 1:20:28 (po Polaru). Ne osjećam se ni najmanje trom kako sam mislio da ću biti. Jednostavno je - išlo.

Tek kad sam ušao u cilj, skužio sam da sam bio zec Neni koji je otrčao svoje najbolje vrijeme na Plitvicama i da sam mu svojim tempom pomogao da u tome uspije. Još jedan razlog za osmjeh na licu. :)

Ja sam skinuo vrijeme za cijelu minutu u odnosu na prošlu godinu, a sve me sram reći koliko nisam trenirao. Na prvi pogled potpuni paradoks. Čini se da girevoy ima puno više pozitivnih efekata na trčanje nego što sam dosad mislio. A lijepo je osjetiti da se glava smiruje, da ponovo uživam u trčanju kao prije godinu dana, da sve to dolazi na svoje...

To što nisam forsirao pripreme za plitvički maraton i danas patio 42km je bila jedna od boljih odluka u dugo vremena. Postoje dani kad treba stisnuti i gaziti, a postoje dani kad treba sjesti na travu i uživati u mirisu proljeća.

Ovo su dani za uživanje i punjenje baterija.

Do slijedeće godine na Plitvicama... :)