30. bečki maraton

Već treću godinu zaredom se preko zime spremam za nekakav maraton u proljeće. Prve godine je to bio Pariz, koji je ujedno bio i moj prvi maraton i na mnoge načine pun, simbolike. Drugi je bila Ferrara koja mi se nije nimalo svidjela i za koju se nisam, ruku na srce, pošteno ni spremao.

Između njih je bio Berlin - jesenski maraton koji je bio spektakularan, ali je meni bilo teško za njega se spremati zbog dužinskih teninga koje je trebalo raditi po ljeti.

Za ovu godinu sam se odlučio za Beč i ta odluka je pala odmah poslije prošlogodišnje Ferrare. Bečki maraton ove godine ujedno slavi i 30. obljetnicu što je uzrokovalo da se ovaj puta prijave zatvore mjesec-dva ranije, što nije običaj.

Što se priprema za maraton tiče, ove zime sam radio potpuno sam. Uz girevoy i neke vlastite specifičnosti, teško mi je bilo uklopiti se u bilo kakvu grupu. Sve treninge sam napravio po asfaltu i jedini put kad sam trčao mekan teren je bio savski polumaraton. 

S vremenom sam dobio osjećaj kakvi tipovi treninga mi fale, na šta treba više obratiti pažnju i koncipirao sam svoj sistem dužinskih treninga koji su mi odlično pasali. Nisam znao kako će biti u Beču, ali spremao sam se za tempo 5 min/km, odnosno 3:30h vrijeme maratona.

I treninzi su pokazivali da dobro napredujem. Bio sam spreman. Obje dužine od 41km su to itekako pokazale.

Ono što nisam mogao računati je zima koja je ove godine bila izuzetno duga i naporna. Sve do mjesec dana pred maraton je još uvijek sve bilo kako treba. Ali zadnji mjesec...

Proljeće nikako da dođe, dva navrata na pragu bolesti koja su me iscrpila da sam se jedva vratio u normalu. 

I onda je, dva dana prije maratona, naglo odlučilo doći proljeće. I totalno sjebalo koncepciju.

Ja sam inače hladnokrvna životinja i trčanje po vrućini me ubija i kad sam naviknut na to. Ovo danas je bilo strašno.

Najprije je na stazi bilo toliko ljudi da se jedva moglo trčati. Navodno su ove godine pustili 40000 ljudi, dok je inače bilo oko 30000. Ulice jednostavno ne mogu podnijeti toliku količinu nogu. Prije starta me je Dario pitao da li bi malo trčali skupa jer je i on ciljao na nekih 3:30h, pa smo tako i krenuli. I cijelo vrijeme smo se probijali.

Krenuli smo prva dva kilometra malo sporije da se zagrijemo prije nego se zašiljimo na 5:00, ali to nije bilo tako jednostavno. Prvih 21km se svelo na preskakivanje ljudi. Mora da smo mi stali na krivo mjesto u boxu, nema drugog objašnjenja za ovo. Ionako mi na startu nije bilo jasno koji je koji box, tako da je lako moguće da smo startali iz jednog sporijeg. Ono što nema veze sa mjestom u boxu je prevelik broj ljudi na cesti. Bilo je naporno trčati probijajući se kroz gomilu.

Kilometri su prolazili. Prvih deset je prošlo dok sam trepnuo. Vrućinu sam počeo osjećati već nakon pet kilometara, a nakon petnaest sam shvatio da me lomi. U Beču je još prošli vikend padao snijeg, a ni kod nas temperature nisu bile nešto više, tako da je ovo za mene bio temperaturni šok najgore vrste.

Nakon deset kilometara sam pojeo prvi gel. Imao sam ih sve skupa tri komada i plan da jedem jednog svakih deset kilometara. Tekao je šesnaesti kilometar, a meni je sve bilo teško. Puls mi je divljao od samog početka. Bio je za 25 viši nego na istom tempu u uvjetima u kojima sam trenirao.

Nisam neki tremaš i puls mi nikad ne divlja bez razloga, tako da je ovo bio znak da mi je tijelo stvarno u šoku. Na ove uvjete se, s obzirom na zimu koju smo imali, stvarno nisam mogao pripremiti, osim da sam trenirao sa radijatorom u jakni.

Bližio se 21. km. Bilo mi je teško kao da sam otrčao 35. Rekao sam Dariju da razmišljam da odustanem i odem na 21. U Beču postoji i ta mogućnost. Očigledno sam već sad skroz sjeban od vrućine i stvari mogu postati samo gore, nikako bolje. A vrijeme je postajalo toplije iz minuta u minut.

Na osamnaestom kilometru mi je put presjekao kombi hitne. To mi je bio znak da skratim i odem na polumaraton. Nisam imao ludu želju gledati kako tajkombi izgleda iznutra.

I približili smo se kraju polumaratona. Rekao sam Dariju da nema smisla forsirati, poželio mu puno sreće, dao mu svoj kofeinski gel kojeg sam čuvao za kraj i kao, svako je krenuo na svoju stranu.

I onda se desilo da je oblak pokrio sunce. I puhnuo je dašak vjetra. I mislim si ja kako sam ovdje došao trčati i da rezultat nije najbitnija stvar na svijetu. I odlučio sam trčati.

"Dario, idem ja dalje, vrati gel". Dario se smijao i vratio ga.

Nije prošlo minutu, a kroz glavu mi je prošlo paćenje slijedećih 21km. Dajem mu ponovo gel. "Ipak idem ja na 21. Treba slušati tijelo".

Nakon 30tak sekundi: "Ma vrati gel. Idem ja ipak dalje". Sunce je i dalje bilo zakriveno oblakom, ali znao sam da će me opaliti kad mu se najmanje nadam. Dario mi ponovo vraća gel.

Dolazimo blizu odvajanja za kraj polumaratona i nastavak za maratonce. "Evo ti gel, idem ja ipak na 21". Dario više ne zna jel ga zajebavam ili buncam. Uzima gel, ovaj put se za stvarno (ali za stvarno) rukujemo i ja sam trebao samo skrenuti desno i to bi bilo to.

I već sam bio jednom nogom da skrenem u cilj...

"Dario... Ma Idem ja na 42", odbijam završiti ovako rano. Došao sam u Beč trčati i to ću i napraviti.

"Odi u kurac", viče Dario kroz smijeh. :)

Vraća mi gel, ja mu govorim da dere svoj tempo, a ja ću guslati po svom. Tu smo se razišli. On je išao spuštati na 4:45 min/km, a ja sam prihvatio da je utrka za mene gotova i sad je slijedilo proučavanje samog sebe i treniranje trčanja po vrućini.

Kad već nisam imao priliku ove zime kvalitetno se prilagoditi toplijem vremenu, trebalo je sad iskoristiti priliku. Slijedećih deset kilometara sunce je bilo dijelom zaklonjeno oblakom, pa je bilo lakše. Činilo mi se da sam jako spor, ali tempo mi je bio 5:15 min/km. Tek kasnije mi je otklizio na preko 6 min/km.

Gazio sam kilometre, išlo je nekako. Ne mogu reći da mi je bilo teško zbog asfalta ili duljine. Sve sam to imao u nogama. Vrućina je bila ta koja me je potrgala već u prvom dijelu i sad se sve svelo na jednostavno - trčanje. Bez presinga.

Mogao sam forsirati tempo i uredno se dovesti u ona kola hitne pomoći, ali nisam to htio. Umjesto toga, samo sam - trčao. Pazio sam na tehniku koliko sam mogao i odmah mi je bilo lakše. Asfalt me nije smetao. Ove zime sam napravio 950km treninga po asfaltu.

Vidio sam tablu 28, a s druge strane podijeljene ceste su nam brzi trkači dolazili u susret. Na njihovoj tabli je pisalo 38. Imam ja šta guslati do tamo, ali to mi je bila neka nit vodilja. Na 33. km vidim Daria na jednom okretu. Bio je jedno kilometar do kilometar ipol ispred mene. Izgledao mi je  dobro, dok sam ja u glavi bio odlično, ali tijelo me nije slušalo kako sam ja htio, nego kako je moglo. Ali je slušalo.

Trčao sam, nisam stajao. I jeo sam i pio po putu. Puno sam pio. I ništa me nije smetalo u želucu. Pojeo sam i zadnji gel oko 33. km i to je sad bilo to. Još devet kilometara i na cilju sam. Hvatam mentalne međuciljeve: 35 i 38 km.

Interesantno je kako se glava igra sa vama kad ste u krizi. Kad ste si zamislili nekakav tempo i rezultat, a vidite da nije vaš dan i da vam ne ide. Pa podsvijest krene sa bockanjem. "Nisi dovoljno brz, nisi dovoljno dobar. Ti to ne možeš..."

Ali glava je danas bila jaka. Rezao sam loše misli kao nožem kroz putar. Ja trčim. I tu sam. Nisam stao, nisam odustao i ne pada mi na pamet. Um vodi tijelo, a ovaj um danas vodi tijelo optimalnim tempom, koliko tijelo može pratiti.

I doći ću na cilj. To je sasvim sigurno. Jedna oštra misao reže sve sumnje i nedoumice. Tu sam. Živ sam. Dišem. Život je lijep.

I udaram svoj ritam, uživam u onom što danas ovdje imam.

Stiže i 38. kilometar. Još malo pa cilj... Zadnja dva kilometra prolaze u euforiji u glavi. Otpuštaju se kočnice. I dalje nisam brz, ali sam brži nego zadnjih sat vremena. Idemo na cilj.

Stižem u cilj, vani sunce piči, prestao sam trčati. Četiri sata okruglo. I ponešto sekundi. Rezultat koji i nije nešto. Ali rezultat u glavi - izuzetan. Jer meni stvarno nije bilo dobro pred kraj prve polovine. I stvarno sam se pitao da li ću se negdje izvrnuti ako nastavim. Oni koji me poznaju, znaju da nisam tip sklon odustajanju bez dobrog razloga. A ovdje je bio stvarno dobar razlog da okrenem na 21km i završim utrku. Ali nisam. Nastavio sam. Ne više kao utrku i ganjanje vremena već kao trening uma i proučavanje tijela. I da: došao sam u Beč trčati i to sam upravo napravio. Trčao sam.

Na kraju se ispostavilo da sam sa tempom 5:41 min/km imao bolji tempo na treninzima dužine na 41km ove zime. Da se nije desio ovaj vremenski splet okolnosti, mislim da bih imao oko tri ipol sata. Bilo bi mi teško, ali imam to u sebi. Osjećam to u kostima. :)

Za ovaj put mi je splet okolnosti donio ovakav dan. I napravio sam od njega najbolje što sam mogao.

Do nekog slijedećeg puta. ;)