Umjesto uvoda (vrijeme pod prstima)
JP: What's the point of your existence?
M: To feel. 'Cause you've never done it, you can never know it.
But it's as vital as breath.
And without it, without love, without anger, without sorrow, breath is just a clock... ticking.
-- Mary O' Brien, 'Equilibrium' --
Koliko često vas neki detalji neočekivano vrate u neka davna vremena, neki drugi život, neke druge misli, vrate neke druge osjećaje… Kao rupa u vremenu, samo se pojavi ne nestane…
Kad ta čarolija prođe, uhvatim se kako ne znam koliko dugo je trajala, minut ili sat, dan ili tjedan… I bila ona tužna, vesela, melankolična ili euforična, uvijek je tako jaka da drži satima poslije…
Nikad ne znam kad će se to desiti, teško mogu predvidjeti njen intenzitet, njenu pojavu… Miris iz prošlosti, šum vjetra, zvuk lokomotive u daljini… Zanimljivo je da je onaj prvi trenutak najintenzivniji… Ako je nekakav miris u pitanju, prvi doticaj s njim je najjači – vrati sjećanja tako jako da nekad ostanem nijem i ne mogu objasniti što se desilo… Kad je nešto lijepo, pokušam ga zadržati, upiti više, sačuvati za poslije… Ali svakim slijedećim udahom, miris sve slabije vraća te davne trenutke… I onda ga treba pustiti da iščezne… Jer kad se ponovo jednom pojavi, bit će jednako jak, kao onaj prvi tren...
Volim te trenutke, ta nestajanja u toj bezvremenskoj rupi svog sjećanja. Podsjetnik da kroz život ne idem zatvorenih očiju, da sam imao malo ali imao dobro, da sam uvijek bio u stanju osjetiti sve, nekad i puno više nego što bih htio, da sam mogao vidjeti kroz zidove kad je trebalo, da pamtim toliko puno toga…
Toliko dobrog… Toliko tužnog… Toliko toga što mi daje snagu da ustanem i kad padnem najdublje, kad mislim da ne više nema, kad me slome… I da vjerujem u nešto što nije danas, jučer ili sutra.. Ono nešto bezvremensko, u nama, u meni… Onaj sjaj u oku, onaj dodir bez dodira, onaj osjećaj iznutra…
Koliko ljudi slijepo prolazi kroz život… Slijepi i gluhi… Plitki… ne mislim da su oni krivi što su takvi, mogu ih samo žaliti što to nemaju u sebi… I mogu biti sretan zbog onog što imam, što sam našao duboko unutra…
Ne mogu zaustaviti vrijeme, ne mogu ga ubrzati niti vratiti… Ali ga mogu osjetiti, jedan list koji šušti na klupi u parku me može vratiti u neke davno proživljene trenutke da ih doživim opet… Neočekivano… Jako kao prvi put…
Ovo je pokušaj da neke od tih slika ostanu zabilježene, da ne pobjegnu natrag u kutke sjećanja… Nemam iluziju da ću čitajući ih poslije doživjeti ih kao onda… Nemam tu moć, nemam tu kontrolu… Znam da će se pojaviti kad im se najmanje nadam i odnijeti me u neke druge dane… Na dobro ili na loše, pokazat će mi da sam živ… Živ jer osjećam… Pokazat će mi da je život neprocjenjiv, njegovu oštricu koja miluje i reže…
Pokazat će mi koliko je dobro biti živ.