Studentsko proljeće 1997

 

 

U nedjelju sam se, vraćajući se sa vožnje, prošao pored studentske menze na  Cvjetnom naselju. Kao i puno puta do sada... I bio je sunčan i topao proljetni dan. Kao i puno puta do sada... Auti su prolazili, ljudi žurili svaki svojim putem. Kao i puno puta do sada...

 

A onda je, najednom, vjetar u moje nosnice donio par mirisa koji su me u tren vratili u jedan drugi svijet, više od deset godina unatrag. Miris studentske menze, pohanog oslića i onog groznog restanog krumpira kojeg smo svi jeli nemilice, a kao nam nije bio "baš nešto"...

 

I vozio sam se na biciklu, šicao cestu da ne klepim u neki auto, a pred očima mi je bio taj drugi svijet... Ti i ja. Redovi u menzi... Juha iz metalnih zdjelica u kojima je još jutros bila bijela kava... Miris toplog proljetnog vjetra pomiješan sa mirisima kuhinje... Miris knjiga iz knjižnice na FER-u i mrlje od markera na tvojim prstima kojima si podcrtavala tekst u kopiranim pravnim kupusarama...

Jeli bismo u menzi, pa gulili narandže u svojoj sobi dok bi nam se sunce smijalo u lice... Učili bismo u učioni na Cvjetnom, pa bježali na pauzu i šetali po nasipu...Sjedili na onom sidru kod zgrade nekog od ministarstava uz nasip... Zajedno se veselili zajedničkom životu u domu, zajedno tugovali i brinuli se oko problema smještaja u taj isti dom tokom ljeta... Na onoj klupi uz Cvjetno...

 

A kad si me napokon odvukla od učenja (to si često radila, sjećaš se?), ležali smo u našoj domskoj sobi, jeli jeftinu čokoladu sa Trešnjevke, slušali moju "groznu muziku" i smijali se zajedno sa suncem... A sunce bi ugrijalo one prastare parkete i oživjelo mirise prašine i propalog drveta u njima... Igrali smo iste AD&D igre na kompjuteru.. Danima...

 

Navečer šetali po nasipu... Jutrima se prepucavali ko će otići po doručak jer se nikom nije dalo... Pa opet na ručak na Cvjetno, pa opet miris onih narandži dok je rano proljetno sunce sijalo koliko je god moglo... Miris slobode koju nakon duge zime jedino to naglo proljetno sunce može osloboditi...

 

Bio sam mračan, ti si bila moje svjetlo... Bio sam katastrofičan, ti si svojim osmjehom rastjerala sve moje demone... Bio sam okovan mržnjom, ti si je rasplinula svojim zagrljajem... Ti si me naučila da se smijem...

 

Odrasli smo zajedno. Ti i ja. I promijenili se, izgubili i ponovo pronašli...I nakon svih ovih godina, nakon svega.. Još uvijek smo tu...

 

...

 

Prenuo sam se na semaforu. Slike su nestale, mirisi isčezli.. A na trenutak kao da sam ponovo bio tamo... Upalilo se zeleno svjetlo... Polako sam nastavio vrtjeti pedale niz Savsku, pa prema Jarunu... I još dugo poslije mi je titrao smješak na rubu usana... :)