Hladna jesen devedesetih

"prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slušamo vesti što su upravo stigle
kažu da imamo
još samo par godina za nas"

-- EKV  --

Vozeći se po gradu kroz staklo mi dopre miris zapaljenog drveta. Miris peći...

.................

Hladna suha jesen, davno davno... Svijet se promijenio. Sve se promijenilo.... Sve što smo imali nestalo je, neke čudne sjene su izronile oko nas... Bio sam sam. Potpuno sam.

Grad u mraku, grad zavijen u hladnoću. Miris zapaljenog drveta, miris peći svud oko mene. Uvlači mi se u dugu kosu, u nosnice, lijepi za oči. Od njega postajem garav po licu, a to i ne primjećujem jer je u stanu cijelo vrijeme mrak. Svijeće nemamo, radimo improvizirane uljne lampe od plutanog čepa, poklopca od flaše za konjak i komada špage umjesto fitilja. Svijetle slabo, teško se gledati u ogledalo.

U školu idem svaki dan. Pored mene prolaze sivi ljudi. Svaki dan. Zvuk oružja koje se vuče po cesti i zapinje o trotoare, ograde, ljude...

Nosim znak građanina trećeg reda. Vidljiv je samo onima koji me znaju, ali to je više nego dovoljno. Mrtav kada to netko drugi odluči. Do tada, samo pokretna meta. Šutljiv kao kamen.

Kraj djetinjstva. Kraj iluzija. Kraj prijateljstava. Zvuk smijeha i udarce lopte zamijenili su potmule detonacije u daljini, likovanje, huškanje. Zvuk metaka u mraku...

Miris zapaljenog drveta svud oko mene. Veliki bijeli hladni mjesec iznad mene. Potpuno sam...

Kad legnem, kosa mi miriši po tom dimu. Zaspim sa tim mirisom, budim se s njim.

Vani suho lišće opada... Slabo sunce se probija između hladnih betonskih blokova i suhih grana polumrtvog drveća. Debla su izbodena osmrtnicama. Gledam ih svako jutro dok idem u školu.

Kontrole na mostovima, racije po tržnicama, ljudi nestaju, ljudskost nestaje. Sve se mijenja, samo je dim konstantan. Živi se griju na drva, probijaju se zidovi na zgradama da se naprave odvodi za dim. Mrtvi se smiju sa slika na drveću. Kad ne bude druge, zapalit ćemo i to drveće. Zapalit ćemo i parkete i stolice ako treba. Zima dolazi.

Nitko se ne boji jer straha nema u beznađu. Ionako je sve izgubljeno, samo je pitanje dana. Između lovca i lovine samo je mala razlika u imenu. Između života i smrti trenutak, udah, treptaj oka, prst na obaraču, nož u mraku...

Jedino je miris dima konstanta. U svemu što imam na sebi, u svakoj pori, u svakom udahu, iz dana u dan, bez prestanka, do onog zadnjeg dana, do kraja, a kraj je blizu...

Nema nade. Nema spasa. Nema straha. Nema smisla.

.................

Minuta kao vječnost, toliko slika u jednoj struni dima. Oko mene sunce, ljudi se smiju, nema okova, nema tamnica... Povratak 17 godina u prošlost u jednom treptaju oka. Do pakla i nazad u jednom udahu. Vozim se u autu sobodan kao ptica. I smijem se od uha do uha. Čudan je taj prst sudbine...